U pismu prijateljima, koje je objavljeno 2013. godine, tadašnji sudija Haškog tribunala Frederik Harhoff, između ostalog je napisao:
“Donosio sam presude vjerujući da su oni na vrhu mogli da uvide da se plan o protjerivanju drugih s prostora koje su smatrali svojim, protivi osnovnom životnom poretku.
Vodio sam se zahtjevom da se utvrdi šta je ispravno, a šta pogrešno u svijetu zahvaćenom globalizacijom i internacionalizacijom, koji mora da odbaci ideju da postoji ’prirodno pravo’ jednog naroda da naseli izvjesna područja i da sa njih ukloni druge narode. To smo prije 70 godina zvali Lebensraum.“
Od profesionalnosti, etičnosti, ali i ljudskosti i moralnosti sudija zavisi demokracija, vladavina prava, odnosno sve slobode i ljudska prava, zbog čega ne čudi važnost koju Evropska unija poklanja pravosuđu, a pogotovo međunarodnim sudovima koje su osnivale Ujedinjene nacije i Evropska unija.
Ići po pravdu
Još je Aristotel govorio: “Ići sudiji, znači ići po pravdu“. Osim što je regulirano međunarodnim ugovorima i zakonima, prihvatanje i poštivanje presuda je civilizacijsko pitanje bez čega bi nastali haos i anarhija, a demokraciju bi zamijenili totalitarizmi i sistemi u kojima bi ratni zločinci bili heroji, u kojima bi stravični zločini bili dozvoljeni i hvaljeni, u kojima bi manjina imala sva prava, a većina bila obespravljena i ugnjetavana.
Upravo zbog ovoga posebnu težinu imaju odluke i praksa međunarodnih sudova, jer su oni ključni zaštitnici današnje civilizacije, ali i svih normi na kojima počiva, ne samo demokracija, nego cijeli zapadni sistem i poredak.
Kazne se izriču pojedincima, ali presude sa svojim detaljnim objašnjenjima su poruke kompletnim društvima, svakom pojedincu, jer svi građani su jednaki pred zakonima.
Nije slučajno Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija osnivajući Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kao jedan od ciljeva pred ovaj sud postavilo i doprinos uspostavljanju mira i pomirenja.
Podnoseći redovni izvještaj Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija u junu 2023, glavni haški tužitelj Serge Brammertz između ostalog je rekao:
“Kroz trideset godina rada uspjeli smo uspješno procesuirati visoke političke, vojne i policijske dužnosnike sa svih strana u sukobima. Pokazali smo da je odgovornost za najteže međunarodne zločine moguća, dok smo, također, u naslijeđe ostavili zapis onoga što se dogodilo.“
No, u zaključku svog izlaganja Brammertz je podsjetio Vijeće sigurnosti da poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca, o čemu ih godinama izvještava, i dalje izaziva veliku zabrinutost, ističući:
“Međunarodna zajednica odlučna je izvesti ratne zločince pred sud. Trebalo bi se jednako posvetiti promicanju istine nakon završetka tih suđenja.“
Nakon završenja haških suđenja umjesto promicanja istine, o čemu govori Brammertz, presude se u regionu negiraju, kritikuju i interpretiraju.
Istovremeno ratni zločinci, čak i oni presuđeni u Haagu se veličaju, dok veliki broj onih protiv kojih se vode istrage i podižu optužnice sigurnost i zaštitu pronalaze u Hrvatskoj i Srbiji.
Dodatnu zabrinutost ovakvih politika izaziva činjenica da je Hrvatska članica Evropske unije i NATO-a koji insistiraju na vladavini prava i demokraciji, što šalje opasne poruke pogotovo mladim ljudima, a daje vjetar u leđa negatorima među kojima su političari, historičari, novinari, predstavnici vjerskih zajednica, profesori…
Cijeli tekst na Slobodna-Bosna..