Kako možete da budete danas u Moskvi, ja to ne razumijem, zapitala se visoka predstavnica EU za spoljne poslove i bezbjednost Kaja Kalas.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je ovoga 9. maja u Moskvi, na proslavi Dana pobjede nad fašizmom, što ju je organizovao ruski predsjednik Vladimir Putin.
I nije stajao, posebno ne rame uz rame sa čovjekom koji već tri godine divčjački razara susjednu zemlju; sjedio je, i to u trećem redu, dosta daleko od “glavnog stola”, iako je, uz slovačkog premijera Roberta Fica, tog dana bio jedini evropski šef države u Moskvi.
Razgovarala Tamara Nikčević
“Vučić je i u Moskvi dobio hoklicu”, kaže kolumnista beogradskog Peščanika Ljubodrag Stojadinović za Slobodnu Bosnu. “Predsjednik Srbije kamen je o vratu svima.
No, Putinu je danas potreban bilo ko iz Evrope, odakle su u Moskvu stigla njih trojica: Vučić, Fico i Milorad Dodik, koji je, za razliku od ove dvojice, presednik entiteta, ne države.
Bez obzira na namjeru da sebe predstavi kao rado viđenog i značajnog gosta, Vučić je postavljen na marginu, daleko od glavnog stola, za kojim su sedeli Putin i Si Điping”.
Ako Vam je jasno zašto je predsjedniku Putinu bilo važno da na paradu dovede bilo koga iz Evrope, zašto je srpskom predsjedniku bilo važno da se, uprkos upozorenjima Brisela, 9. maja nađe na Crvenom trgu?
Brisel je Vučića upozorio da će posledice njegovog odlaska u Moskvu biti ozbiljne, iako još ne znamo na šta se to konkretno odnosi. Da li je riječ o sankcijama, o zatvaranju fondova, o mjerama koje će biti preduzete protiv njega, to ne znamo.
U svakom slučaju, događaj kojem je Vučić prisustvovao redefinicija je antifašizma, slavljenje militarnog imperijalizma i apologija zločina koju imperijalna Rusija vrši u Ukrajini.
Neki evropski lideri s pravom tvrde da je pravi Dan pobjede nad fašizmom trebalo da bude održan u Kijevu, ne u Moskvi.
Vučić je upozorenje Brisela da ne ide u Mokvu možda razumio, ali nije mogao da ga prihvati.
Zašto?
Zato što je prethodno praktično protjeran iz SAD. Uprkos najavi da će se sa njim sresti ”najmanje dva puta za tri dana”, Vučić nije uspio da dođe ni blizu predsjednika Donalda Trampa.
Pritom, proglasio se nekim drugim kako bi se uvukao na proslavu za koju je već bio platio prilog – milion dolara po tanjiru. Pošto nije uspio da uđe, kako bi pokrio fijasko, očajnički mu je bio potreban drugi važan događaj poput ovoga u Moskvi.
Fotografija sa Putinom poruka je ostatku njegovih birača kako je još nekome negdje važan. A fotografija sa ruskim predsjednikom očito mu je bila važnija od stava EU, koja mu je, bez obzira na česte ispade, do sada gledala kroz prste.
Vučićevi postupci odavno nisu racionalni i sada je spreman da učini bilo šta kako bi opstao na vlasti. To je njegov jedini motiv odlaska na Crveni trg.
Sa druge strane, Putinu, koji je do sada bio u relativnoj izolaciji, što je donekle popustilo dolaskom Trampa na vlast, potreban je, kažem, bilo ko, pa i ovaj iz Srbije, kome je priredio drugorazredni doček.
Zašto drugorazredni?
Za razliku od ostalih gostiju koje je na aerodromu sačekao zamjenik premijera, Vučića je, na primjer, dočekao zamjenik ministra spoljnih poslova, što je niži nivo.
Najzad, vidjeli ste mjesto koje je dobio prilikom centralne proslave. U diplomatiji se i po tome gdje sjedite tačno zna gdje vam je mjesto i koliko ste važni.
Da li bi ovo zaista mogao biti, kako tvrde srpski analitičari, ozbiljno zamrzavanje evropskih integracija Srbije?
Da, mislim da je Vučićevim odlaskom u Moskvu stavljena tačka na priču o putu Srbije u EU. Nije to izazvala Srbija, koja je odavno izgubila moć raduđivanja, nego onaj koji je to uradio u njeno ime. On neovlašćeno putuje po svetu, niko ga nije ovlastio da pregovara u ime Srbije, još manje da prekida veze sa EU.
Čekajte, kako neovlašćeno? Predsjednik Vučić je dobio izbore.
Kakve izbore? On je nelegitimni, takozvani predsjednik, koji je doveo u pitanje evropski put Srbije. Doduše, iluzija je da će Srbija na čelu sa njim uspjeti da se primakne EU.
Ovim će taj proces biti zamrznut i Srbija, koja je već ozbiljno upozorena zbog upotrebe soničnog oružja nad vlastitim građanima, u tom će smislu biti vraćena nekoliko koraka unazad.
Predsjednik Vučić obećao je dva nezavisna izvještaja o onome što se dogodilo 15. marta u Beogradu, te da će ruski FSB i američki FBI dematovati ”lažove” koji ga optužuju da je na građane upotrebio sonično oružje. Čuli smo FSB, što je sa FBI?
Ne znam da li ste primjetili: Vučić nikada nije uhvaćen u – istini. Čovjek je patološki lažov, koje je obećao dvije nepristrasne istrage, nakon čega smo dobili samo jednu pristrasnu. FBI nikad više nije pomenuo.
Kad je riječ o istrazi ruskog FSB-a, oni su u Beograd poslali prazan papir i pustili ga da napiše što hoće. Rusi su izvještaj samo potpisali.
Nema dokaza da su pripadnici ruske obavještajne službe došli u Beograd, niti je na kraju moguće da se forenzički ispita dejstvo soničnog oružja. Umjesto toga, komisija FSB-a pomogla je podmetanju izveštaja o tome da sonično oružje nije upotrebljeno 15. marta u Beogradu, što je vijest koja je trebalo da potvrdi bliskost srpske i ruske službe.
Niko nije očekivao da agentura koja ima DNK zloglasne tajne službe Lavrentija Berije uradi suprotno. Nikolaj Patrušev Berijin je mentalni naslednik, koji je od FSB-a napravio naslednika Berijine monstruozne službe.
Predsjednik Srbije je i iz SAD i iz Rusije poručio da je ovdje u toku pokušaj ”obojene revolucije”. Rusi su negirali upotrebu soničnog oružja, ”obojenu revoluciju” su potvrdili.
Pojam „obojena revolucija” је contradictio in adjecto; nešto što izmišljeno, što postoji samo kao kao platforma za obračun sa neistomišljenicima, sa slobodnomislećim ljudima, opozicionarima i slobodnim medijima.
Poslednjih nedelja gledamo eskalaciju terora nad novinarima koji se hapse i proganjaju – moj kolega sa Peščanika Dejan Ilić, na primjer, nad opozicionarima poput Miroslava Aleksić i slično.
Vučić često spominje obojenu revoluciju, odbijajući da prizna da je riječ o otporu građana koji ne pristaju na to da budu dio sistema koji ih negira kao građane i pretvara ih u podanike. I patrijarh srpski Porfirije je, prilikom nedavnog susreta sa Putinom, optužio studente da izvode obojenu revoluciju.
Ni Vučić ni patrijarh ne shvataju da se Rusija prema Srbiji odnosi kao prema svojoj simboličnoj guberniji, a ne kao prijateljska zemlja ili kao „majka”.
Taj odnos snishodljivosti i potčinjenosti Rusiji potvrđuju i oni sa nižih nivoa koji su iz nepoznatih razloga zadojeni rusofilijom i koji su, od početka ruske agresije na Ukrajinu, nosili na majicama slovo Z, pokušavajući tako da imperatorski gard Rusije promovišu kao srpski nacionalizam.
Teza o ruskoj dominaciji i mit o ruskoj pravoslavnoj majci koja će pomoći Srbiji dio je srpskog nacional-šovinizma.
Uzgred, nikada u istoriji Rusija nije pomogla Srbiji.
Patrijarh državne Crkve Srbije predsjedniku Putinu se zahvalio na pomoći ”srpskom svetu”, kome je pridružio Kosovo, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Je li Vam to zasmetalo?
Srpski nacional-šovinisti, koji podržavaju ideju ”srpskog sveta”, vjeruju da on može opstati samo kao dio ”ruskog sveta” i uz podršku Rusije. Vučićev novoformirani Pokret za narod i državu, koji je trebalo da bude osnov ”srpskog sveta”, raspao se budući da, pokazalo se, nema nikakvu podršku među građanima. U tom smislu, ”srpski svet” je deo distopije koju je aktuelni vladar Srbije sačinio i još je dograđuje. Ona je dio iste naci-fašističke idologije: jedna volja, jedan vođa, jedan narod.
Aleksandar Vulin je govorio da će ”srpski svet” predstavljati jedinstvo Srba svuda gdje ih ima, što je apologija nečega što predstavlja opasnost po stabilnost Srbije i njenog okruženja. Slične aspiracije je imao i Aleksandar Vučić, što dokazuju njegovi pokušavaji da se miješa u unutrašnje poslove Crne Gore i da pomoću Milorada Dodika podmuklo destabilizuje Bosnu i Hercegovinu.
Zašto podmuklo?
Zato što ju je, podržavajući Dodikove ekscese i finansirajući ne entitet RS, nego Dodikovu vlast i kliku, uporno destabilizovao, poručujući istovremeno da se zalaže za jedinstvo i stabilnost Bosne i Hercegovine. „Srpski svet” neostvariv je kao ideja koja bi mogla izazvati opasnost i sukobe na Balkanu. Za tu utopijsku, nacional-šovinističku ideju Srbija nema snage.
Otkuda Dodik u Moskvi?
Dodik je uvijek tamo gdje ne bi trebalo da bude. Najčešće u Srbiji. To je čovjek koji ima dvije domovine, najmanje dva mjesta boravka i u oba pravo glasa.
Putinu je, pored Ukrajine, preko potreban još neki prostor za destabilizaciju. Dodik je idealan izbor i, u tom smislu, kod Putina ima bolju poziciju od Vučića. Upotrebljiviji je, njegova retorika prija Moskvi. Dodik ima akreditiv da se na taj način obraća javnosti u entitetu RS i u Srbiji, u kojoj se ponaša kao domaćin, drži lekcije, šalje svoje policijske trupe u pomoć Vučićevoj policiji čim ovdje dođe do nemira i nereda, šalje glasače da pomognu Vučiću, vrijeđa građane Srbije, studente naziva stokom… Kao građanin i državljanin druge države, Dodik bi u Srbiji zbog toga morao biti proglašen za persona non grata. On je hodajući izvor nestabilnosti u regionu, jer bi, kao vrsta Putinovog ljubimca, mogao napraviti štetu tamo gdje mu kaže ruski predsjednik, koji bi, požarom na Balkanu, skrenuo pažnju zapadne javnosti od onoga što radi u Ukrajini. Kao nastrani sijamski blizanac tkz. predsjednika Srbije, Dodik je u svakom drugom smislu beznačajan.
Zašto kažete da Dodik ima veću upotrebnu vrijednost za Rusiju od predsjednika Srbije? Pa, predsjednik Vučić sebe predstavlja kao najbližeg prijatelja i saradnika Rusije.
Vučićeve manipulacije su jeftine, prozračne i na nivou čistog političkog amaterizma. Problem je što je srpsko društvo podložno manipulacijama. Nismo u stanju da se od toga odbranimo logikom pouzdanog otpora; umjesto toga, branimo se negacijama: to što Vučić kaže nije tačno; laže, ali laže i zna da svi znamo da laže. Ipak, Vučić neće prestati da laže, jer će samo tako njegova prethodna krupna laž biti zaboravljena. U Srbiji imamo socijalnu smrt društva, ono je uvijek u defanzivi, u obrambenom gardu u odnosu na Vučićeve brutalne laži, koje režimski propagandni aparat pretvara u jedinu istinu. Posebno za one slojeve koji ne mogu da dobiju alternativnu informaciju.
Na koji način je Vučić, takav kakav je, postao to što jeste a što ne bi mogao da bude u normalnoj državi, to je posebna priča. Može se razgovarati o tome zašto smo kao društvo bili tako uspavani, zašto smo anestezirani, zašto naša intelektualna javnost spava, zašto su intelektualci koji su nekad imali ugled i integritet plaćeni da bi začutali i zašto će, kad sve prođe, reći da su ćutali zbog toga da bi vidjeli šta će se dogodit, a inače su u sebi bili protiv svega… Pored ostalog, i to je platforma za uspješnu manipulaciju. Jer naše društvo ne gradi diktator.
Nego?
Društvo ima svoje mehanizme za obranu slobode. Sloboda se lako gubi, a teško dobija.
Da se nisu pojavili studenti, i dalje bismo bauljali po mraku i, kao mnoge generacije prije nas, ostali uskraćeni za normalan život. Trideset godina je ovdje sve isto. Osim onih koji su poginuli, umrli ili osuđeni kao zločinci, svi su tu. Vojislav Šešelj je gospodar i vlasnik ovog zmijskog gnezda. Srbijom danas vlada najmanje jaje iz Šešeljevog gnezda, koje postaje sve omraženije i sve je više gradova u kojima nije poželjan.
Predsjednik Vučić, kažete, nema ni moći ni snage da destabilizuje Balkan. Ima li snage da izazove unutrašnji konflikt?
Unutrašnji konflikti su u toku. Oni nisu fiziički, ali brutalno vrednosno razgraničenje između nekoliko grupacija u Srbiji – prije svega između fanatičnih pristalica i plaćenika vlasti i onih koji više nisu u stanju da podnesu život u ovakvoj Srbiji – upozorava na mogućnost i za takav rasplet. Antagonizam o kojem govorim stvorio je Vučić svojim načinom vladanja, arogancijom, besprizornošću, zloupotrebom medija i podjelom na njegove i ostale. To je najuočljivije na javnim skupovima, koji su veoma često na granici fizičkog sukoba. Izvor agresije uglavnom su pripadnici njegove sile. A niko nije dužan da trpi batine. Nasilje se mora izbegavati, ali svako ima pravo da se od nasilja brani. To piše i u Deklaraciji o ljudskim pravima. Vjerujem da neće doći do nasilja, iako se plašim da hoće. Mnogo je neriješenih konflikta, tenzije rastu… Ako bi mogli biti elementarno fer i pošteni, možda su rješenje vanredni parlamentarni izbori.
Čemu služe šatori u centru Beograda, ko su ljudi koji tamo žive mjesecima, imate li ideju?
Šatori su posedica agresivne umobolnosti režima. Niko ne može racionalno da objasni čemu oni služe. Beograd je ograđen žicom, u samom srcu Beograda instalirani su nužnici – ima ih oko 150. Čujem da Šapić kupuje još 200-300 objekata za upotrebu na javnoj površini u samom centru grada. Ne dozvoljava se bilo kojem objektivnom novinaru da uđe u taj Vučićev Ćacilend. Njegovi stanovnici su veoma agresivni.
Ko su oni?
Vučićevi lojalisti, društveni šljam, penzionisani zločinci iz Crvenih beretki i drugi sumnjivi i nesumnjivi zlikovci. Oni su zauzeli prostor ispred Skupštine i Predsedništva kako bi onemogućili svaki novi skup pobunjenih građana na tom prostoru. Vučić je izgradio bedem za svoju odbranu, tako on to zamišlja. Ogradio se šatorima, zaustavio saobraćaj, postavio nužnike i taj se smrad osjeća do neba. Udar na njegove nužnike Vučić je proglasio udarom na državu. Jer on je od države napravio nužnik. Što je naša sramota. Kao građani, to nismo smeli da dopustimo.
Ne razumijete da se ljudi plaše nasilnika poput Vladimira Mandića?
Vlada Mandić je posljednji društveni talog koji se obogatio i koji svoje ogromno bogatstvo čuva ovom vrstom odanosti vođi. Prilično je ograničen, a fizički jak. Negovi su gresi, uključujući otvoreno nasilje, amnestirani, dok su protivnici vlasti u zatvoru zbog verbalnog delikta.
Šatori su u centru Beograda dosta dugo. Staro pravilo dramaturgije glasi da puška koja u prvom činu visi na zidu, u trećem mora da opali.
Rekao sam da bi sukobe trebalo izbjeći, ali i da su tenzije tolike da se oni ne mogu isključiti. Samo se nadam da nam ne slijedi strahovlada i da ćemo uskoro gledati politički pad strahovladaoca. U suprotnom, niko neće biti siguran: slijede noćne posjete i odvođenja. Iako sam siguran da kod režima takva želja postoji, ne vjerujem da ima snagu da to sprovede.
Suviše je otpora, koji ne dozvoljava da Srbija postane verzija Bjelorusije ili Sjeverne Koreje. Da ne tražim dalja poređenja. Lideri sličnih svjetonazora su, zajedno sa ovim koga ne smatram predsjednikom, ove nedelje bili u Moskvi, ali su imali bolji status.
Zašto predsjedniku Vučiću u svojim tekstovima na Peščaniku gotovo nikada ne spomenjete ime?
Umjesto imena, nađem sinonime poput ”hulja”, ”nitkov”, ”ovaj”…
Da, ali zašto mu ne pominjete ime?
Zato što on nema ime. On je čovek bez imena, namesnik, proizvod naše nebudnosti.