Trebinje, jun 2025
Nakon još jedne smjene na vrhu poduzeća koje upravlja najneuhvatljivijim aerodromom na Balkanu – onim što postoji samo u PowerPoint prezentacijama i predizbornim snovima – domaća javnost opet ima razlog za kolektivno klima-nje glavom i uzdah: “Evo ga opet!”
Dosadašnji kapetan nevidljive piste odlučio je da napusti imaginarni kokpit “iz privatnih razloga”, što je finiji način da se kaže: “Pet godina sam sjedio, pričao o avionima, a ni ptičji izmet nije sletio.” Njegov nasljednik, stručnjak za rukovođenje firmama bez konkretnih rezultata, preuzeo je uzde nad projektom koji slavi punoljetstvo – 18 godina postojanja u formi ideje.
Da pojasnimo: aerodrom još uvijek ne postoji. Ni pista, ni terminal, ni kiosk za sendviče. Ipak, postoji firma. Firma ima direktora, sekretaricu, savjetnike, godišnje izvještaje, službene telefone i budžet – i to ne mali. Na sve to dolazi i entuzijazam koji bi mogao pokrenuti raketu, da nije usmjeren na proizvodnju nacrta i održavanje sjednica.
Najnoviji direktor dolazi s bogatim iskustvom – tačnije, iskustvom u upravljanju neizgrađenim infrastrukturnim projektima. Njegov CV je impresivan: više je puta sjedio za stolovima gdje se pričalo o pisti, nego što je pista ikada ugledalo sunce.
Podsjetimo, najava gradnje aerodroma stara je više od 18 godina. Toliko je stara da je projekat ušao u pubertet, odbija komunikaciju s javnošću i skriva se kad mu spomenu konkretne rokove. U međuvremenu, lokalni pejzaž je obogaćen brojnim “vizualizacijama”, 3D prikazima i maketama koje su prošle više eksponata nego prosječan muzej moderne umjetnosti.
Aerodrom se, naravno, i dalje “planira”, i to s ozbiljnošću kakvom se gradi svemirski centar. Sastanci se održavaju, analize se pišu, strategije se usvajaju – sve osim aviona. Neki vjeruju da će prvi let s trebinjskog aerodroma biti turistička tura za penzionere kroz 18 godina neispunjenih obećanja.
Najviše fascinira stabilnost kadra u firmi: plata ide redovno, beneficije tu, kancelarije klimatizovane. Apsolutni dokaz da je moguće imati firmu bez proizvoda, zgradu bez temelja, i direktoricu za odnose s javnošću koja javnosti nema šta da kaže.
U međuvremenu, lokalno stanovništvo živi s nadom. Nada se da će jednog dana, dok budu sadili luk, iz zemlje izrasti – ne pista, već barem tabla s natpisom “uskoro”. Jer, i to bi bio napredak.
Jer u Trebinju, ne leti avion, ali leti mašta. A budžet – sleti redovno.