Kada je Poljska odlučila investirati milijarde dolara u američke tenkove Abrams, očekivalo se da će time značajno ojačati svoju vojnu moć i spremnost na moguće prijetnje. Međutim, stvarnost je pokazala drugo lice – najnovija izvješća otkrivaju ozbiljne probleme s održavanjem ovih oklopnih giganata, prenosi Slobodna.B..
Prema pisanju Gazete Prawne, Poljska se suočava s teškoćama jer plinskoturbinski motori AGT1500C zahtijevaju specijalizirano održavanje koje se trenutno može obaviti samo u SAD-u, u vojnom skladištu u Alabami. Jacek Goszczyński, predsjednik tvrtke WZL1, pojašnjava: „Abramse pokreću motori koji zahtijevaju industrijsko održavanje u certificiranim tvornicama helikoptera. Takvih pogona u Poljskoj niti Evropi nema.“
Ovakav tehnički jaz stvara zabrinutost, pogotovo u trenutku kada se u regiji spominju nove ruske ofenzive. U praksi to znači da se svaki veći kvar mora rješavati preko oceana, što značajno usporava proces i povećava troškove. Pored toga, Abramsi troše daleko više goriva od evropskih Leoparda 2 ili južnokorejskih K2, zbog čega poljska vojska mora ulagati u dodatne tankere i logističku podršku.
Ipak, Varšava ne sjedi skrštenih ruku. Ministarstvo obrane je najavilo pokretanje vlastitih pogona za popravak Abramsa do 2028. godine, a u međuvremenu se razmatra otvaranje ovlaštenog servisnog centra u saradnji s američkom kompanijom Honeywell. Tvrtka WZL1 u međuvremenu preuzima ključnu ulogu u održavanju motora u zemlji.
Geopolitički gledano, Poljska želi osigurati samostalnost u održavanju vojne opreme, što se uklapa u širu strategiju modernizacije koja uključuje i kupnju južnokorejskih K2 tenkova, američkih sistema Patriot, HIMARS-a i F-35. S trećim najvećim vojnim izdacima u NATO-u, Varšava jasno poručuje da želi biti stub sigurnosti na istočnom krilu Saveza.
Iako su problemi Abramsa izazvali nervozu u javnosti, stručnjaci upozoravaju da ovakvi procesi modernizacije uvijek nose izazove i prelazne faze. Ono što građani Poljske očekuju jeste da njihova vojska bude spremna, efikasna i racionalno vođena, bez obzira na to čiji se sistemi koriste.
Na kraju, poruka iz ove priče je jasna: vojne investicije vrijede samo onoliko koliko su održive. Samo kroz dijalog, partnerstvo i realno planiranje moguće je izbjeći skupe greške i osigurati stabilnost koju ljudi u regiji toliko priželjkuju.