U ne tako spektakularnoj epizodi političkog teatra, Dragan Čović, vječni predsjednik HDZ-a BiH i samozvani zaštitnik europske budućnosti zemlje koju istovremeno dijeli kao picu na tri jednaka dijela, još jednom se oglasio sa zabrinutošću koja se iz godine u godinu sve više seli iz srca u saopćenja.
Na sastanku s političkim direktorima Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC), Čović je pokazao zavidnu vještinu glume izrečenih fraza: “kriza”, “blokade”, “reforme”, “europski put”. Sve to, naravno, dolazi iz usta čovjeka koji vodi stranku koja već godinama uspješno igra blokirajući Tetris u Domu naroda – i to bez prestanka.
U klasičnoj maniri bosanskohercegovačke političke bajke, Čović tvrdi da su institucije ugrožene – ne njegovim djelovanjem, naravno, već nekakvim mitskim silama koje ometaju HDZ-ovu “usmjerenost na reforme”. Iako bi pažljiv posmatrač mogao zaključiti da HDZ više reformira stranačke statute nego zakone BiH, Dragan ne posustaje u ponavljanju mantre o “europskoj perspektivi”.
U izuzetno zabrinutoj formi, Čović je istakao i nešto što u HDZ-u već deceniju drže kao Sveti gral – izmjene Izbornog zakona. Jer, ništa ne govori “funkcionalna država” kao zahtjev da jedan narod nikako ne može birati predstavnike drugog – pa makar to značilo da se izbori ne mogu održati bez notara iz Bruxellesa.
Posebnu dramsku napetost izaziva izjava: „Ne želimo prihvatiti ni minimalnu mogućnost da bošnjački narod ponovno bira dva bošnjačka člana Predsjedništva BiH.” Jedna stvar je jasna: ni minimalno nije dovoljno minimalno kad je u pitanju HDZ-ova definicija “legitimnog predstavljanja”. Ako treba, neka članove Predsjedništva biraju isključivo uz svjedoke i žig hercegovačkog pečata.
Zanimljivo, Čović i dalje poziva na “zajedništvo” i “dijalog”, što je dirljivo, ako zaboravimo činjenicu da su blokade i politička ucjenjivanja HDZ-ov najdraži oblik izražavanja ljubavi prema državi. Ako se išta može naučiti iz ovih izjava, to je da zajedništvo u BiH postoji – posebno kad treba zajedno ništa ne uraditi.
Na kraju, HDZ poziva na donošenje zakona o budžetu i usvajanje europskih zakona, iako su upravo ti zakoni mjesecima taoci političke matematike koja se, začudo, ne računa po reformama, već po etničkim koeficijentima.
Dok Evropa gleda prema BiH sa sve većim čuđenjem, domaći politički lideri poput Čovića uspješno održavaju iluziju da žele naprijed, dok sve čine da ostanu ukopani u mjestu – ali legitimno, naravno. Evropski voz već dugo prolazi, ali na Čovićevoj stanici se još uvijek čeka – prvo da se preslože narodnosti, pa onda možda i karte.
Ako vam se učini da ste ovo već čuli – jeste. Godinama. Ali svaki put u novom tonu zabrinutosti.