Napomena:
Tekst koji slijedi je satiričnog karaktera i predstavlja humorističnu interpretaciju stvarnih političkih događaja i izjava. Cilj teksta nije dezinformacija, već kroz ironiju i pretjerivanje ukazati na društvene i političke apsurde. Sadržaj ne odražava stvarne stavove osoba koje se pominju, niti ga treba tumačiti kao doslovan prikaz događaja.
Autor: Satirično pero koje još nije pod sankcijama
Ah, Evropski parlament – ta uzvišena institucija verbalne gimnastike, gdje se Rezolucije donose s istom težinom kojom konobar u kafani daje savjet za ljubavni život: slušaj ako hoćeš, ali znaš da nećeš. Ove sedmice, eto, odlučili su da napišu još jedan bestseler: “Rezolucija o situaciji u BiH”, gdje glavnu ulogu ima niko drugi do Milorad Dodik, večiti glumac drame “Kako (ne) srušiti državu u deset koraka”.
Naravno, i Republika Srpska igra ulogu statiste koji viče “država nije država” dok uzima pare iz budžeta te iste države.
Rezolucije nisu obavezujuće – što je fensi reći da su to politički memoari za kolektivno samoumirenje Zapada. Dodik, čovjek koji se na međunarodne prijetnje smije kao da gleda reprizu „Top liste nadrealista“, ne pokazuje znakove panike. Možda zato što zna da se iza “oštre osude” ne krije ništa osim finog diplomatskog parfema i malo prašine iz kancelarija u Briselu.
PIK – kao da hoće, al’ ne zna šta hoće
A onda, ulazi PIK – kao neka reality komisija koja pokušava da ispadne ozbiljna, ali ne zna da li snima sezonu “Game of Thrones: Balkan Edition” ili “Dosije X: Nestanak države”. Schmidt i Crishock klimaju glavom, Trojka se čudi sama sebi, a HDZ… pa, HDZ tradicionalno sjedi na ogradi i posmatra koja strana će zapaliti manje mostova.
Dodik, taj balkanski Nostradamus u lakovanoj jakni, navodno se brine da će ga HDZ napustiti. Mi ostali se brinemo da bi HDZ mogao jednog dana imati jasan stav. Čović je kao vremenska prognoza u aprilu – nikad ne znaš da li će puhati vjetar iz Mostara ili iz Bruxellesa.
Sabirni centar logike
Dodik je, u nedostatku boljih ideja, krenuo da brani BiH od pretvaranja u “Sabirni centar” migranata. Jer, kada nemaš argumente, izmisliš šatore. No, teško je uplašiti Evropu sabirnim centrima kad pola njih već ne zna ni gdje je BiH na mapi, a druga polovina misli da je to neka vrsta jeftinog odmarališta.
U međuvremenu, London, Berlin i Pariz uredno drže Dodika na meniju – ali ne kao gosta, nego kao glavno jelo. On zna da se kuha nešto ozbiljno, ali još se nada da će izvući tanjir sa strane. Sve što je dosad postigao jeste to da agoniju – svoju i našu – rastegne kao žvaku pod školskom klupom. Ne znaš da li da je baciš ili se navikneš na nju.
Presuda visi kao luster u lošem horor filmu
Na kraju balade, Dodik čeka – jer to najbolje radi. Istrage ga vole, optužnice ga maze, a presude – one još igraju žmurke. Do kraja jula, možda saznamo hoće li Dodik postati balkanski Mandela (bez razloga) ili samo još jedan u nizu političkih Houdinija koji izmiču pravdi dok traje reklama.
U međuvremenu, BiH ostaje to što najbolje zna da bude: zemlja gdje su satire ozbiljnije od vijesti, a politika zvuči kao da je pisana za kabare u nekoj mahali između Berlina i Banjaluke.
Upozorenje čitaocu:
Ako vam se učinilo da je ovo sve samo loša šala – ne brinite. To je i stvarnost.