Napomena:
Tekst koji slijedi je satiričnog karaktera i predstavlja humorističnu interpretaciju stvarnih političkih događaja i izjava. Cilj teksta nije dezinformacija, već kroz ironiju i pretjerivanje ukazati na društvene i političke apsurde. Sadržaj ne odražava stvarne stavove osoba koje se pominju, niti ga treba tumačiti kao doslovan prikaz događaja.
Na zasjedanju parlamentarne skupštine NATO-a u američkom Daytonu – tom svetom mjestu političke alhemije gdje su papir, pero i međunarodni pritisak zamijenili tenkove – pojavio se i hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova, Gordan Grlić Radman, odlučan da podsjeti sve zaboravne kako je Hrvatska praktično bila najvažniji sastojak u receptu za mir u BiH.
Gotovo kao majoneza u francuskoj salati – bez nje sve djeluje suho.
– Dayton bez Hrvatske? Ne bi se dogodio. Mi smo donijeli mir. I ponijeli izbjeglice. I pomogli. I, da budem jasan – dodao je Gordan, kao svaki političar koji zna da ponavljanje daje težinu. – Bez Hrvatske, Dayton bi danas bio samo gradić poznat po avionskoj bazi i lošoj kafi – rekao je i oduševio sebe.
No, nije se on zaustavio samo na retro nostalgiji. Ne, ministar je došao s misijom: reći svijetu da su Hrvati u BiH ugroženi. Toliko ugroženi da svake četiri godine gledaju kako neko drugi bira njihovog člana Predsjedništva, što je, prema njegovim riječima, “kao da ti neko drugi izabere kuma”.
– Legitimnost nije matematika! To je osjećaj! To je kao kad ti neko kaže da voliš narodni rock, a ti znaš da si više turbo folk duša – rekao je Grlić Radman, prenoseći tu bol delegatima iz Kanade, Norveške i Mongolije koji su, zatečeni, guglanjem pokušavali otkriti ko je Željko Komšić i zašto ga Hrvati ne vole.
Ministar je istaknuo da se u BiH vode dvije opasne igre: separatizam i unitarizam. Jedan bi da se odcijepi, drugi bi da sve bude jedno. – A Hrvati bi, znate, da ostanu tu, ali da ih se pita za mišljenje – objasnio je jednostavno.
Kao lijek za krizu ponudio je federalizam. Staru, dobru podjelu po etničkim linijama, ali moderniziranu – sada s više šminke i manje vidljivih ožiljaka.
– Nećemo mi unitarizam, to vam je kao da svi jedemo istu čorbu, a nismo svi za grah – poručio je, objašnjavajući da “intervencionistički eksperimenti” nikome nisu dobro donijeli, osim možda nekim međunarodnim birokratama koji i dalje imaju plaće u švicarskim francima.
Za kraj, ministar je sve prisutne zamolio da puste Bosnu i Hercegovinu da sama nađe rješenje. Uz uvjet, naravno, da se ono slaže s hrvatskim prijedlogom.
I tako je Grlić Radman, između NATO standarda, obljetnica mira i deklaracija, još jednom pokazao da hrvatska diplomacija zna kada treba govoriti, kome treba prigovarati i – najvažnije – kako citirati Dayton kao Bibliju kad god zatreba politički argument.
Dayton živi. Sporazum traje. A Hrvati – još uvijek čekaju da ih neko pita za koga žele glasati.