Birala sam srcem, ali sada znam – ljubav nije dovoljna ako nije obostrana
Piše: [nina]
Imala sam 18 godina. Srce puno snova, glava u oblacima, a samopouzdanje… negde između horoskopa i savjeta iz tinejdžerskih magazina. Pred sobom sam imala dvije opcije – dva mladića. Obojica dobri, pošteni, pametni, iz stabilnih obitelji. Onako, kako bi rekli stariji, “materijal za zeta”. Ali, kao za inat, jedan od njih me gledao kao da sam mu centar svijeta, dok je drugi… pa, rekao bi da mu je svejedno jesam li tu ili nisam.
I šta sam uradila?
Izabrala sam onog koji je ravnodušan. Jer sam ga ja voljela više. Jer sam, naivno, mislila da upravo time stavljam sebe na prvo mjesto – biram ono što moje srce najjače želi. Niko mi tada nije rekao da postoje razlike između ljubavi i trčanja za iluzijom.
Ljubav ili zaljubljenost?
Zaljubljenost je šarena, brza i neuhvatljiva. Ona te tjera da zamišljaš stvari koje ne postoje, da daješ šansu nekome ko te nikada nije istinski ni tražio. Ona te uvjeri da ćeš ti biti ta koja će ga “probuditi”, “naučiti da voli”, “natjerati da shvati što propušta”.
Godinama kasnije, istina me zatekla bez upozorenja:
Ja trčim za njim. On i dalje hoda istim tempom – bez mene.
I ne, nije postao hladniji, on je oduvijek bio takav. Samo sam ja bila ona koja je umislila da će se promijeniti. Da će, kad vidi koliko ga volim, konačno otvoriti srce. Nije. A ja sam se umorila.
Ljubav nije patnja. Ljubav nije borba. Ljubav nije posao na određeno vrijeme.
Danas, kad se osvrnem, ne osuđujem onu osamnaestogodišnju sebe. Voljela je iskreno, naivno, punim plućima. Ali sad bih joj šapnula na uho nešto važno – nešto što bih voljela da mi je neko tada rekao:
“Biraj onog ko te bira. Ko ne mora da ga moliš da te vidi, da ti piše, da ti pokaže da mu je stalo. Ne moraš ga ne voljeti – ali on mora voljeti tebe više.”
Zvuči hladno? Možda. Ali srce koje stalno moli za pažnju na kraju ne osjeća ništa osim tuge.
Poanta?
Ne tvrdim da treba birati samo razumom. Ne govorim da se treba udati za prvog koji nam kupi čokoladu i pošalje poruku “Jesi li dobro?”. Ali znam ovo:
Ljubav nije sprint u kojem samo ti trčiš. Ljubav je ples. Ako si jedina koja prati ritam – to nije muzika, to je tišina.
Zato, žene – djevojke, prijateljice – naučite da prepoznate razliku između ljubavi i navike, između zaljubljenosti i poštovanja, između iluzije i stvarnosti.
Ne budite one koje mole da budu voljene. Budite one koje biraju ljubav koja ih nosi, ne onu u kojoj tonu.
Ljubav ne mora da boli. Kad boli – nije ljubav.
Kad on voli više – ne znači da si ti manje.
Znači samo da je konačno došlo tvoje vrijeme da budeš voljena onako kako zaslužuješ.