Grad mira, nasilja i Facebook sažaljenja: Sarajevo 2025.
U noći kada su se u Grbavici trebali čuti posljednji zvižduci umorne tramvajske kočnice i zalupiti vrata frižidera pred kasnonoćni sendvič, začulo se nešto drugo. Nešto što se ne objavljuje kao “story” i ne lajkuje sa smajlijem u suzama – iako će to, naravno, ubrzo postati.
Dino – dijete ovog grada, sin nekadašnjeg borca, danas borac za dah – brutalno je pretučen. Iz zasjede. Monstruozno. Kukavički. Ili kako bismo to savremenim političko-medijskim jezikom nazvali: “incident koji izaziva uznemirenost javnosti, ali ne i sistemsku reakciju”.
Jer, nažalost, Dino nije prvi. A prema pravilima ove države, ako nisi prvi ni posljednji – sistem te ne zna.
Zločin u tri čina: napad, objava, zaborav
Vijećnik Srđan Srdić, još jedan usamljeni glas u buci političke šutnje, objavio je dirljivu, iskrenu, potresnu objavu. Napisao je ono što svi mislimo, ali više ne govorimo: “Gdje su kamere? Gdje su patrole? Gdje je država?”
A gdje je bio Dino?
U bolnici. U komi. Priključen na aparate. Dok smo mi – priključeni na telefone.
Internet tuguje. Facebook traži pravdu. Instagram objavljuje crne slike. Twitter viče “strašno”. TikTok… pa, TikTok pleše.
Sarajevo: grad kamera koje snimaju ništa i policije koja patrolira dokumente
Policija je, pretpostavlja se, negdje. Možda piše saopštenje. Možda razmatra hoće li se reagovati sada ili kad bude prekasno. Možda čeka novu donaciju vozila prije nego što stvarno počne da patrolira po kvartu koji “nije Meksiko City”, ali se ponaša kao da jeste – samo bez sombrera, ali s više bezakonja.
Kamere? Ako nisu bile ugašene, onda su sigurno “nepokvareno ništa zabilježile”. Niko ništa nije vidio. Niko ništa ne zna. Osim naroda, koji sve zna, ali šuti. Jer zna i da govor ne vrijedi. Osim ako nije na društvenim mrežama. Tamo se, kako znamo, najbrže i najlakše mijenja svijet – s jednog storyja na drugi.
Pravda iz tastature
“Ko je sljedeći?” pita vijećnik.
Odgovor je jednostavan i strašan: bilo ko. Bilo čije dijete. Bilo koji prolaznik. U bilo kojoj ulici. Jer sistem u kojem živimo funkcioniše kao Google Translate: daje odgovore koji zvuče kao rečenice, ali zapravo ništa ne znače.
Umjesto sistemskog rješenja, dobićemo još jednu komisiju. Možda i “Nacionalni dan podizanja glasa”. Možda mural. Možda besplatne majice s natpisom “Stop nasilju”.
Ali Dino neće ustati zbog majice. Dino neće ozdraviti od statusa. Dino neće čuti naše “užas” komentare ako ih ne pretvorimo u konkretan, ozbiljan, trajan pritisak.
Grbavica nije Meksiko City. Grbavica je Sarajevo. Grad koji više ne zna šta je slobodno hodanje. Grad gdje je lakše pronaći razlog za bijeg nego razlog za ostanak. Grad u kojem policija još vjeruje da je prisutnost na internetu zamjena za prisutnost na ulici.
I zato se ne pitamo više “ko je sljedeći?” – nego “kako da preživimo dok čekamo da vlast shvati da je sigurnost ljudsko pravo, a ne statistika u budžetu?”
Napomena:
Ovaj članak je satirične prirode, ali ozbiljnog sadržaja. Cilj mu je da ukaže na opasne obrasce institucionalne inertnosti i društvene pasivnosti, bez umanjivanja težine stvarnog zločina koji je počinjen. Pravda za Dinu nije samo stvar emocije, već zahtjev za odgovornost i sistemsku promjenu.