Sarajevo bez zmija, pacova i zdravog razuma: Profesorica Sebija Izetbegović traži i deviperizaciju!
U nizu društvenih pojava koje bi antropolozi jednog dana mogli nazvati “kasni politički postovi sa ranom zoološkom panikom”, prof. dr. Sebija Izetbegović ponovo je uzburkala javnost, prirodu i algoritme, objavom fotografija – ovog puta, zmije na Otoci.
Podsjećamo, nakon viralnog posta sa fotografijom pacova koji, neovlašteno i bez ronioca, pliva u rijeci Miljacki, uslijedio je novi šok: profesorica je obznanila da se sada i zmije kreću Sarajevom bez najave. Lokacija? Otoka, Novi Grad – blizu škole i vrtića, što samo povećava emotivni naboj objave. Em strah, em djeca, em biciklistička staza – recept za histeriju je potpun.
“Osim što nije uredno urađena deratizacija, dezinsekcija i dezinfekcija, nije urađena ni deviperizacija!” – piše profesorica, stvarajući novi javnozdravstveni pojam koji Ministarstvo zdravstva sad mora guglati.
Zmija, kako se ispostavilo, nije bila nikakav mutirani piton sa Pofalića, već – smuk. Da pojasnimo: smuk je neotrovna zmija. Pomaže u prirodnoj regulaciji broja pacova i miševa. Drugim riječima – zoološki radnik na određeno.
U komentarima, Sarajlije su brzo reagovale edukativno i s mjerom:
“Smuk – da ih je više, manje bi bilo pacova.”
“Veliki selam za profesoricu, to su smukovi i oni se ne ubijaju. Najviše voli tamaniti pacove i miševe.”
Ovaj biološki reality show otvorio je važna pitanja:
Da li se Sarajevo trenutno suočava s invazijom prirode, ili invazijom društvenih mreža?
Ako smuk jede pacove, a pacovi plivaju u Miljacki – da li ćemo uskoro gledati “Nacionalni geografski kanal” sniman uživo s mosta na Skenderiji?
Zabrinuti građani već predlažu nove budžetske stavke:
– Deviperizacija,
– Depacovizacija,
– Dekameralizacija društvenih mreža,
– i konačno – Demistifikacija zdravog razuma.
A profesorici Izetbegović predlažemo novi vid angažmana:
Umjesto političkih komentara – vodič kroz gradski biodiverzitet. Naslov knjige?
“Moj život sa smukovima: između SDA i SDA”.
Jer ako ništa, barem znamo da se priroda – za razliku od politike – još uvijek zna sama regulisati.