Masakr koji je zauvijek obilježio Slavoniju: Krvava noć u kafiću “Trenk”
Mirno slavonsko naselje Podvinje, nadomak Slavonskog Broda, do aprila 1998. godine bilo je jedno od onih tipičnih, uspavanih mjesta u kojima se svakodnevni život odvija bez velikih uzbuđenja.
No, 14. aprila te godine, ovo mjesto ušlo je u crnu hroniku Hrvatske na način koji niko nije mogao ni zamisliti.
Te večeri, lokalni kafić „Trenk“ pretvoren je u poprište nezapamćene tragedije kada je Antun Matajić, 50-godišnji ratni veteran, naoružan automatskom puškom, ubio sedam osoba, a još jednu teško ranio. Taj čin brutalnosti šokirao je cijelu zemlju, a mještane ostavio s traumom koju ni vrijeme nije izbrisalo.
Kobna noć u “Trenku”
Antun Matajić, kojeg su sumještani opisivali kao povučenog i naizgled mirnog čovjeka, te večeri nije pokazivao nikakve znakove uznemirenosti. Kao i mnogo puta prije, ušao je u kafić, sjeo za šank, naručio konjak, ali ga nije popio.
Na šank je stavio 10 kuna, izašao van i otišao do svog automobila – legendarnog žutog Fiće. Tada niko nije mogao naslutiti da će se naredni trenuci pretvoriti u horor kakav Slavonija do tada nije doživjela.
Iz vozila je uzeo automatsku pušku, vratio se u lokal i bez riječi nanišanio goste. Jedan od njih je, pokušavajući ga dozvati razumu, uzviknuo: „Tunja, to nije u redu!“ Na to je Matajić odgovorio: „I neće biti u redu“ – i započeo pucnjavu.
U sekundi su rafali iz kalašnjikova ispunili prostor, a kafić se pretvorio u klanicu. No, brutalnost tu nije stala – nakon što je ispraznio pušku, Matajić je iz pištolja svakom od pogođenih ispalio metak u glavu, pokazujući zastrašujući nivo hladnokrvnosti.
Nezaboravljene žrtve
Sedam osoba je ostalo mrtvo na mjestu: najmlađi među njima, 17-godišnji Marijan Špehar, zatim Gordana Lesar (22), Pavo Barišić (23), Ilija Odobašić (24), Tomislav Farkaš (33), Ivica Sabljak (35) i Ivan Vrdoljak (41). Teško ranjeni Ilija Reljanović preživio je napad, ali su posljedice ostale trajne, kako fizički, tako i psihički. Vlasnica kafića i gost Darko Ćušković spasili su se pukom srećom, bacivši se iza šanka.
Nakon masakra, Matajić je mirno napustio kafić, sjeo u Fiću i uputio se u drugi lokal, gdje je okupljenima bez trunke grižnje savjesti rekao: „Upravo sam ubio osam ljudi.“
Uzeo je bocu konjaka, popio nekoliko gutljaja, a zatim krenuo prema jezeru Petnja, nedaleko od svog sela Završje. Kada je shvatio da izlaza nema i da ga policija traži, odlučio je sebi oduzeti život aktivirajući bombu u automobilu.
Podvinje – mjesto koje ne zaboravlja
Kafić „Trenk“ nikada više nije otvorio svoja vrata. Zgrada je godinama propadala, obrasla u korov, postavši simbol tragedije i mjesto koje mještani izbjegavaju.
Iako su prošle decenije, rane zajednice još nisu zacijelile. Mještani o toj noći govore šapatom, a većina i danas ne želi javno govoriti o onome što se dogodilo.
Sjene prošlosti
Jedan od preživjelih, Darko Ćušković, u jednom intervjuu je rekao: „Zatvorio sam oči i samo čuo rafale. Kad sam otvorio oči, vidio sam mrtve prijatelje oko sebe.“ Ilija Reljanović, jedini teško ranjeni koji je preživio, nikada se nije potpuno oporavio.
Motivi koji su Matajića natjerali na ovakav čin ostali su obavijeni velom misterije. Spekulacije o ratnim traumama i psihičkom stanju nikada nisu potvrđene, a zvanična verzija nikada nije ponudila jasan odgovor. Njegov čin ostaje enigma – neobjašnjiv, ali sa strašnim posljedicama.
Krvava stranica historije
Masakr u „Trenku“ ostaje jedno od najmračnijih poglavlja novije hrvatske historije. Podsjeća nas koliko je krhka granica između svakodnevice i tragedije, te koliko nevidljive rane mogu tinjati ispod površine.
Sjećanje na žrtve i dalje živi među njihovim porodicama i prijateljima, a zajednica Podvinja, i pored tišine, još uvijek nosi teško breme jedne krvave noći koje vrijeme nije uspjelo izbrisati.