BiH, Hr, Srb: Bosna i Hercegovina bi morala pokušati uvjeriti Hrvatsku da joj pomogne da dobije status koji joj je potreban, da se izvuče iz vječne čekaonice i probije do realnog europskog puta. Jer drugog puta nema..
Nije pametno fabricirati neprijatelje u situaciji u kojoj nemaš prijatelja. Moramo biti svjesni koje vrijeme živimo, u kakve uvjete ulazimo. „Pobijedio sam sve svoje neprijatelje, pretvorio sam ih u svoje prijatelje“, govorio je predsjednik Abraham Linkoln. To je u ovom času potrebno Bosni i Hercegovini, prenosi Slobodna.B..
Komitet stalnih predstavnika država članica Evropske unije (COREPER II) odobrio je zatvaranje tri poglavlja u pregovorima Crne Gore sa EU. Riječ je o poglavljima 7 (pravo intelektualne svojine), 10 (informatičko društvo i mediji) i 20 (preduzetništvo i industrijska politika). Uprkos najavama iz Vlade Crne Gore, poglavlje 31 (spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika) nije zatvoreno, jer je tu odluku u Komitetu blokirala susjedna Hrvatska.
Razgovarala: Tamara Nikčević
Nekoliko dana uoči zasijedanja COREPER II, hrvatski mediji najavili su ovakav potez Hrvatske, objašnjavajući da će ta država, „uprkos interesu da pomogne Crnoj Gori, smanjiti podršku u kontekstu broja zatvorenih poglavlja, te da će na taj način poslati poruku prosrpskim strankama u Crnoj Gori, odnosno u crnogorskoj vlasti“.
„Potez Hrvatske je očekivan“, kaže za Slobodnu Bosnu nekadašnja ministarka vanjskih poslova Republike Hrvatske i profesorka Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vesna Pusić.
„Ako se prisjetite što se sve događalo u posljednjih pola godine, godinu, jasno je da se dio crnogorske vladajuće koalicije koju zovem Europa nikad, za razliku od Europe sad, prilično energično potrudio da, koliko je god moguće, pokvari odnose Crne Gore i Hrvatske i da na taj način, dok deklarativno tvrdi da se zalaže za ulazak Crne Gore u EU, osigura dovoljno prepreka kako se pridruživanje u skorije vrijeme ne bi moglo dogoditi.
Unutar europskih institucija, iz razloga koji nemaju veze sa Crnom Gorom, atmosfera je takva da se čini da ulazak male zemlje poput Crne Gore ne bi imao velikog utjecaja na EU, a poslao bi pozitivnu poruku u smislu da proces pridruživanja nije zaustavljen. Međutim, proruski dio vladajuće koalicije u Crnoj Gori, u prvom redu onaj na čelu sa Andrijom Mandićem, daje sve od sebe da nekako suzbije tu šansu ili barem smanji mogućnost da Crna Gora završi pregovore.
Hrvatska je blokirala poglavlje 31 – spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika. Nije slučajno?
Naravno. Aktualna vanjska politika i sigurnost direktno su u suprotnosti sa onim što se na tom planu očekivalo od Crne Gore. Gledano sa te strane, reakciji Hrvatske je logična.
Preostala tri poglavlja tehničke su naravi.
Kada kažete da dio vladajuće koalicije nazivate Evropa nikad, što je sa Evropom sad? Poslanici PES-a glasali su, recimo, za Rezoluciju o Jasenovcu, iako je „prozapadni“ premijer Milojko Spajić, uoči glasanja u crnogorskoj Skupštini, u Briselu bio jasno upozoren na posljedice koje će Crna Gora snositi usvoji li taj dokument.
Opći je dojam da je premijer Spajić u dosta slaboj političkoj poziciji u odnosu na antieuropski, proruski dio svoje Vlade i većinu u parlamentu. On očito nema snage oduprijeti se tome.
Vjerujete da je premijer Spajić zaista prozapadno orijentisan, u šta nas, bez valjanih dokaza, uporno uvjeravaju „zapadni partneri“?
Gledajući iz vana, imam dojam da Spajić procjenjuje da bi mu napredovanje Crne Gore prema Europskoj uniji moglo politički koristiti. Hoću reći da ne mislim da je Spajić posebno europski orijentiran, više je pragmatičan. Kada bi se europski plan realizirao, bio bi na toj strani, jer bi ojačao vlastitu političku poziciju. Naravno, pitanje je da li se to uopće može realizirati i tko bi mogao biti faktor koji to ne dozvoljava.
Upravo ruska agentura u vlasti, koju prećutno podržava administracija predsjednika Džoa Bajdena. Zar to ne pokazuje Podgorica: uprkos rezultatima izbora, “zapadni partneri” ne dozvoljavaju povratak proevropskih snaga na vlast?
Strukture koje spominjete doista imaju priličnu odgovornost za stanje u regiji. Do ove je dugoročne i mukotrpne krize u Crnoj Gori došlo jer su zapadni partneri slabo razumjeli što znači mala zemlja na tako važnom geostrateškom i geopolitičkom mjestu; na tako važnoj lokaciji, okružena sa nekoliko ozbiljnih interesenata sa teritorijalnim pretenzijama. Oni snose određenu odgovornost, sa kojom su se neskloni suočiti. Zato me ne iznenađuje ako onemogućavaju konstituiranje vlasti u Podgorici.
Posljednje četiri godine, ta administracija i oni u EU koji je slijede, temeljno slabe prozapadne snage u regionu, ruše prozapadne vlade optužujući ih za korupciju; istovremeno, snažno podržavaju autokratskog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i njegov režim, koji je, po tvrdnjama tamošnje opozicije, najkorumpiraniji u Evropi. Kako to?
Nije prvi put da se različita mjerila primjenjuju u različitim situacijama. Ipak, najteže je i najkompliciranije priznati ili se suočiti sa vlastitom pogreškom. U ovom slučaju je zaista riječ o pogrešnoj procjeni.
Nažalost, u regiji je dugo vladala tzv. ambasadorska diplomacija; diplomacija koju nisu vodile te zemlje, nego ambasadori akreditirani u državama Zapadnog Balkana. Baš zato su te države i bile prepuštene različitim unutrašnjim previranjima i igrama, koje nisu imale puno veze sa širim razumijevanjem prilika u regiji.
Otuda veoma pogrešne politike zapadnih partnera, što sada, kažem, nitko od njih neće priznati i sa kojima se nitko ne želi suočiti. Možda bismo i tu mogli tražiti objašnjenje ovolikom forsiranju ulaska Crne Gore u EU, i to u momentu kada je ona najmanje europska u posljednjih deset godina.
Ova pogrešna politka dovela je do toga da je Crna Gora danas u veoma neobičnoj poziciji; tim prije što su, unutar EU, na dijelu dva različit pristupa kada je riječ o proširenju. Naime, do relativno nedavno, govorilo se o pristupu temeljenom na ispunjavanju uvjeta. U međuvremenu, stvari su se promijenile, pa sada govorimo o pristupu koju bismo mogli nazvati – orbanovskim.
Što to tačno znači?
Znači da se unutar EU forsira politika „više Orbana“ u državama EU, što je prilično jasno u ovom trenutku. Ka EU se guraju države izvan EU, koje još nisu spremne za pridruživanje, koje se ne kvalificiraju, ali čiji bi lideri zagovarali sličnu ili istu politiku kao Viktor Orban. Tako bi se pojačala „orban komponenta“ unutar EU.
Ko gura politiku „orbanizacije“ EU?
Sjećate se da se politika proruske desnice u EU promijenila nakon Bregzita? Prije Bregzita, teza je bila – sve će države izlaziti iz EU. Izaći će Nizozemska, Francuska, svi. Kad su vidjeli što se dogodilo i kakvu je pogrešku napravila Velika Britanija, koliko joj se to razbilo o glavu, proruska desnica unutar EU, ali i sama Rusija, uzeli su drugu taktiku i rekli – nitko neće izlazit iz EU, promijeniti ćemo je iznutra.
Otuda toliko Orbana i njemu sličnih i bliskih unutar EU. Namjera je destabilizirati EU i dovesti u pitanje njen opstanak. Također, plan je i neutraliziranje europske politike prema Rusiji.
Za sad im dobro ide?
Ide, naravno, čim nema pilota u avionu. Sa druge strane, države EU su u krizi: Francuzi i Nijemci ne znaju gdje su, Britanci bi nekako natrag, ali ne znaju kako… Ova kaotična situacija odgovara tom konceptu, toj ideji da se Europa može neutralizirati, odnosno oslabit kroz proširenje.
Da li EU ima snage, razumijevanja, volje, političke hrabrosti i vizije da se tome suprotstavi, da razumije o čemu je riječ? Ne znam. Znam samo da Brisel mora shvatiti da je, s jedne strane, proširenje ključno za konsolidiranje ovog dijela Europe, okruženog državama EU; istodobno, da je proširenje potencijalno veoma opasno. Naime, nove članice mogu biti „Trojanski konj“ u smislu destabiliziranja EU.
Favoriziranje Vučića od strane EU, odnosno od strane nekih njenih dužnosnika, vrsta je političko-intelektualne ljenosti.
Predsjednika Vučića favorizuju i podržavaju prije svega američki dužnosnici.
I to je vrsta intelektualne ljenosti. Koncept proširenja, definiran u Solunu 2003., podrazumijevao je ne samo ulazak Zapadnog Balkana u EU, nego i „privođenje“ tom cilju Srbije kao najveće države i potencijalno najopasnijeg destabilizatora regije. Ako Srbija uđe u EU, mislilo se, ostali će ući za njom. To nije sasvim nesuvisla teza; to je teza koja je pred dvadeset godina imala pokriće, imala temelj.
Danas više ne drži vodu. Srbija, naime, jeste najveća, ima Srbe u drugim državama regije i kad bi mogla biti proeuropska i normalna članica EU, to bi sigurno svima olakšalo život. Polako bi se sve posložilo. Možda je to bilo moguće pred deset godina:
Srbija je, sjetićete se, pregovore započela 2014. I tada je Vučić imao određene rezerve, ali je bazično smatrao da je to put kojim Srbija mora da ide. U međuvremenu se to promijenilo iz niza razloga.
Kojih?
U međuvremenu je, na primjer, Rusija postala sasvim drugačija država, aktivirala se u regiji i drugačije postavila prema EU. Moskva je nekad smatrala da joj EU nije neprijatelj; danas nije tako. Nakon aneksije Krima, ta teza više ne važi i Rusije je Europu počela tretirati jednako kao i NATO, a to znači kao neprijatelja. Drugo, dosta političara u regiji se obogatilo i učlanjenje stavilo u drugi plan. Njima ne odgovaraju europska pravila. Treće, tijekom tih deset godina, režim u Srbiji je, što preko svojih, što preko medija u ruskom vlasništvu, uspio promijeniti javno mnenje.
Nekada je podrška članstvu Srbije u EU bila iznad 70 procenata; danas je svega 36-38. Nema više ni pritiska javnosti u tom smislu, koji je veoma važan. I onda na sve to dođe Donald Trump. Iako se ništa točno ne zna, nešto se, nažalost, može naslutiti.
Što tačno?
Samom pobjedom na izborima, Trump je podrška sličnim političkim profilima u Europi. Ne mora ništa raditi, samo to što je predsjednik Amerike potpora je svim vučićima, dodicima, čovićima i sličnim diktatorima iz našeg sokaka. Diktatori uče jedni od drugih, međusobno se podupiru i prepoznaju puno više nego što to čine demokrate.
Zato i imaju tako veliku komparativnu prednost. Veliki problem za sve nas je, usprkos potezima koje će povlačiti Trumpova Amerika i koliki će biti utjecaj Rusije, stupanj destruiranja. Jer čak i da ništa loše sa te strane ne bude upućeno Zapadnom Balkanu, sigurno će biti upućeno Europskoj uniji. To se već može naslutiti.
Imaju li Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Kosovo razloga za brigu? Situacija u Bosni i Hercegovini, na primjer, nerijetko se upoređuje sa onom uoči rata, kada je bila meta dva velikodržavna projekta – srpskog i hrvatskog.
Ne mislim da je Bosna i Hercegovina ni blizu onome što je bila pred rat ili za vrijeme rata. Drugačije su okolnosti, drugačiji su uvjeti. Ali točno je to što ste rekli: često se čuje da je BiH stiješnjena između Hrvatske i Srbije, te da Hrvatska ima istu destruktivnu politiku prema toj državi kao devedesetih.
Aktualna vlast u Hrvatskoj svakako ima lošu i krivu politiku prema Bosni i Hercegovini, morala bi imati mnogo pametniju, konstruktivniju, proaktivniju politiku, koja bi više koristila i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Veoma sam, dakle, kritična prema toj posve promašenoj i glupoj politici…
Da, ali zašto je ona takva?
Razlozi su prije svega unutrašnji, ali ne u Hrvatskoj, nego u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ).
Predsjednik Zoran Milanović je…
Milanović je slobodan strijelac, također u prvom redu usmjeren na nadmetanje sa HDZ-om, odnosno sa premijerom Andrejem Plenkovićem.
Predsjedništvo HDZ-ea Hrvatske čini ogromni broj ljudi iz Bosne i Hercegovine; oni su u vrhu stranke, imaju veoma snažan utjecaj u unutarstranačkim nadmetanjima, kojih uvijek ima. Među njima je značajan broj onih što danas sebe vide kao buduće lidere koji će zamijeniti Plenkovića i doći na poziciju broj jedan.
Kada je riječ o odnosu Hrvatske prema BiH, to je nekakva unutarhrvatska bolest, neka boljka koju ni sama ne znam kako da nazovem. Ipak, izjednačavati tu politiku sa politikom koja ima ideju komadanja Bosne i Hercegovine, razvrgavanja države i njezinog teritorijalnog integriteta također je kontraproduktivno i štetno za BiH. Hrvatska neće ići prema destrukciji države Bosne i Hercegovine.
Kako neće? Kada premijer Planković u Briselu raspravlja o izbornom zakonu druge zemlje, zar to nije miješanje u unutrašnja pitanja BiH?
Ne, neće Hrvatska i Plenković odlučivati o unutrašnjim pitanjima Bosne i Hercegovine. Mislim da je u ovom času interes Bosne i Hercegovine da pronađe što je moguće više potencijalnih saveznika. Hrvatska može biti taj saveznik, ali ne ako je stavite u isti koš sa onima koji idu protiv postojanja BiH. Takva politika Sarajeva neće štetiti Hrvatskoj ni na koji način, ali hoće BiH..
Ne polemiziramo, dakle, o tome tko je bolji i pravedniji, tko mi je simpatičniji, nego o nadmetanju tko je veći neprijatelj Bosne i Hercegovine. To je opasno. Ponavljam, hrvatska politika zaslužuje kritiku, ali ne ide na disoluciju države i ima bazični europski interes za unutra. Zato mislim da bi trebalo biti oprezniji.
Znam da u Bosni i Hercegovini mnogi ne prave tu razliku; dapače. A za BiH je potpora europskih partnera doslovno pitanje života i smrti, opstanka.
Da, ali Hrvatska, na primjer, otvoreno lobira za ukidanje odluke pred Sudom za ljudska prava u predmetu „Kovačević“, što bi imalo teške posljedice po Bosnu i Hercegovinu.
Već sam rekla da Hrvatska vodi pogrešnu politiku prema Bosni i Hercegovini, ali je u ovom času prilično nepametno da, od silne pravovjernosti, sebi pucate u nogu. To je veoma nezdrava situacija. Kasnije možemo razgovarati o boljem, pristojnijem odnosu dvije države; sve je to važno, sve je to potrebno.
Međutim, trenutno je, kažem, riječ o opstanku: kako će i gdje će BiH dalje. Zato je iznimno važno dobiti Hrvatsku za saveznika. BiH bi morala pokušati uvjeriti Hrvatsku da joj pomogne da dobije status koji joj je potreban, da se izvuče iz vječne čekaonice i probije do realnog europskog puta. Jer drugog puta nema. Na kraju, primjer je Crna Gora, kojoj je Hrvatska mnogo pomogla.
Bez obzira na to ko je na vlasti, Hrvatska zaista gura Crnu Gori ka EU, to je istina.
I to je model. Nije pametno fabricirati neprijatelje u situaciji u kojoj nemaš prijatelja. Moramo biti svjesni u kakvom vremenu živimo, u kakve uvjete ulazimo… „Pobijedio sam sve svoje neprijatelje, pretvorio sam ih u svoje prijatelje“, govorio je predsjednik Abraham Linkoln.
Što njemu, kao što znamo, i nije najbolje uspjelo.
Ipak, to je put. To je u ovom času potrebno Bosni i Hercegovini. To je realpolitika. Naš cilj je demokratski ulazak u EU, jačanje institucija, vladavina prava, sloboda medija, izbori kojima se koliko-toliko može vjerovati… To je za nas EU. Ako idete ka tom cilju, je li vam u interesu da povećavate broj neprijatelja ili da pravite saveznike? Na to je pitanje lako odgovoriti. Ako je odgovor suprotan, ako želite praviti neprijatelje, onda idete na ruku onima koji hoće zaustaviti cijeli proces.
A Hrvatska to neće?
Hrvatska to sigurno neće. Hrvatska povlači različite kalkulantske, neprimjerene poteze prema Bosni i Hercegovini, ali zaustaviti europski proces svakako neće. Tim prije što je zaustaviti proces, bez obzira na sav cinizam, za samu Hrvatsku krajnje opasno.
Bonus:
U Penziju Se Više Neće Ići Sa 65 Nego Sa 75 Godina Života: A evo i zašto..
U Penziju Se Više Neće Ići Sa 65 Nego Sa 75 Godina Života: A evo i zašto..