Kad poštenje nije uvijek najbolja politika
Bio je hladan decembarski dan kada je Mirza krenuo sa posla kući. Ulica je bila mokra od kiše, a svjetla gradskih lampi probijala su se kroz maglu. Umoran od cjelodnevnog rada u kancelariji, želio je samo da što prije stigne kući i zagrije se uz toplu čajanku.
Dok je prolazio pored kioska, ugledao je nešto na pločniku. Sagnuo se i uzeo novčanik koji je ležao pored ivice trotoara. Bio je težak i pun – osjećao je kako novac pritiska kožu. Otvorio ga je i unutra ugledao gomilu novčanica, ličnu kartu, kartice i fotografije. Srce mu je poskočilo – znajući koliko bi nekome značilo da izgubi toliki novac, odlučio je odmah pronaći vlasnika.
Bez mnogo razmišljanja, uzeo je ličnu kartu i vidio adresu. Okrenuo se ka telefonu da pozove broj sa kartice, ali nije ga bilo. Pomislio je – „Ma, možda se vraćao kući, sigurno će uskoro doći po njega.“ Odlučio je da ode do adrese i preda novčanik lično.
Kad je stigao na vrata, pozvao je i čekao. Vrata su se otvorila i iza njih je stajao muškarac srednjih godina, sa pogledom koji je odmah rekao da nije čovjek od riječi. Mirza mu je objasnio šta je našao i ponudio novčanik.
Muškarac je uzeo novčanik, ali umjesto da mu zahvali, samo se nasmijao i rekao:
„Pa ti si stvarno naivan. Mislio sam da će mi ga neko ukrasti, a ti si došao da mi ga vratiš? Kakva ludost.“
Mirza je zastao, osjećajući kako mu se srce steže. Očekivao je barem neku zahvalnost, možda poziv na kafu ili nagradu. Ali umjesto toga, dobio je hladan i sarkastičan odgovor.
„Znaš, danas poštenje nije više ono što je bilo. Ako si ti pošten, to znači da si budala. Ljudi danas gledaju samo svoj interes,“ nastavio je muškarac dok je zatvarao vrata bez i jedne riječi više.
Mirza je stajao ispred vrata dugo nakon što su se zatvorila. Osjećao je da ga nešto boli, ali nije mogao da vjeruje da je njegova dobra namjera naišla na takvu hladnoću. Pitao se šta nije bilo u redu sa njim – zar je zaista toliko naivan da očekuje da će ga neko nagraditi za poštenje?
Narednih dana nije mogao da izbaci tu situaciju iz glave. Svaki put kada bi pomislio da je učinio pravu stvar, javila bi mu se sumnja – možda nije dobro biti pošten u ovom svijetu? Možda je poštenje samo maska za glupost?
Iako je bol još tinjao, Mirza se nije predao. Shvatio je da nije odgovornost njegova da mijenja svijet ili očekuje zahvalnost od onih koji nemaju srce. Poštenje je nešto što dolazi iznutra, ne zato što očekuješ nagradu, već jer je to tvoj karakter.
Ali ta lekcija ga je koštala puno – jer kada poštenje nije nagrađeno, može da boli više nego bilo koja nepravda.