Napomena:
Tekst koji slijedi je satiričnog karaktera i predstavlja humorističnu interpretaciju stvarnih političkih događaja i izjava. Cilj teksta nije dezinformacija, već kroz ironiju i pretjerivanje ukazati na društvene i političke apsurde. Sadržaj ne odražava stvarne stavove osoba koje se pominju, niti ga treba tumačiti kao doslovan prikaz događaja.
Privatna kafana Republike Srpske: Kako je skupštinska govornica postala šank za odabrane
Piše: Satirični Glas Razuma
Kada Đorđe Vučinić, poslanik Liste za pravdu i red, kaže da je putovao šest sati da bi govorio 14 sekundi, jasno je da ovde ne pričamo o demokratiji, već o nekoj bizarnijoj verziji „Talent šoua“ pod dirigentskom palicom Nenada Stevandića – gdje se aplauzi ne dijele za istinu, već za klimoglave i ćutanje.
Naime, Vučinić je izbačen iz Narodne skupštine Republike Srpske brže nego što prosečan glasač može da izgovori „transparentnost“. Stevandić mu je oduzeo riječ, pa prisustvo, a onda – valjda po logici kafanskog reda – vjerovatno i pravo da pita konobara za račun. Jer, kako i sam Vučinić reče, NSRS danas više liči na privatnu kafanu sa bandom stalnih gostiju nego na najviše zakonodavno tijelo.
Ali, nije problem samo u kratkoći govora. Problem je u tome što su očigledno samo određene riječi dozvoljene – one koje dolaze s memoranduma vladajuće koalicije ili s menija političkih sponzora.
Kabadahije i koride
Vučinićeva konstatacija da se Stevandićevo ponašanje ne bi tolerisalo ni na koridi u Čevljanovićima je – nažalost – uvredljivo. Za Čevljanoviće. Tamo se ljudi barem zabavljaju bez prijetnje da će im neko iskopati rudnik ispod kuće.
Ovdje, na skupštinskom podijumu, kabadahijsko ponašanje je norma. Ko ne diže dva prsta kad šef pogleda, leti napolje. Ko postavi nezgodno pitanje – biva izbrisan iz skupštinskog zapisnika, ako ne i iz političkog života.
Brak iz interesa: SNSD & HDZ
Vučinić je precizno dijagnostifikovao političku realnost: brak SNSD-a i HDZ-a je stabilniji od većine stvarnih brakova u BiH. Toliko su povezani da više nije jasno gdje prestaje Dodik, a počinje Čović – ili obrnuto. Čak i fudbalski klubovi, izgleda, igraju za političke bodove.
Ako je suditi po retorici, evropske sile su samo prepreka na putu velikog projekta „Svi mi za jednog, a jedan za budžet“. Kako drugačije objasniti napade na strane diplomate zbog imenovanja ministra? Zar to nije očigledan dokaz da ovde ne biramo ljude zbog znanja, nego zbog podobnosti i povezanosti sa sistemom vladanja koji više liči na loše režiranu porodičnu seriju?
Litijum kao poslednja linija otpora
Kao da sve dosad nije bilo dovoljno, Dodik je odlučio da Republiku Srpsku pretvori i u rudarsku koloniju. Jer šta je još preostalo da se proda osim vazduha i zdravog razuma?
Najave o rudarenju litijuma nisu samo politički neosjetljive – one su ekološki suicid. Ako se to dogodi, umesto naroda, imaćemo pustinju. I ne mislimo na metaforu. Mislimo na stvarnu, otrovnu, sterilnu zemlju.
Zlato za njih, mrvice za narod
Na kraju, dok režim i njihovi tajkuni uživaju u bogatstvu, običan narod preživljava od dnevnica i jeftine propagande. Narodne institucije postale su dekor – kao kulise iza kojih se odvija pravi šou: raspodjela moći, novca i resursa među odabranima.
Možda Stevandić misli da je govornica njegov bar, ali građani nisu gosti u njegovoj kafani. I svaka čaša koja se u njoj prelije – preliće se i preko naroda.
Jer, kako god da nazovemo ovo što gledamo – kafana, korida, reality show ili pozorište apsurda – jedno je sigurno: kad dođe dan istine, neće biti dovoljno litijuma da se zakopaju svi tragovi.