U martu 2011. godine, Gadafi je upozorio da bez stabilne Libije neće biti nikoga ko će kontrolirati bezbroj izbjeglica iz Afrike i Bliskog istoka koji će bježati u Evropu.
– Milioni izbjeglica preplavit će evropske granice i definitivno iznenaditi zapadne političare. Milioni crnaca preko Mediterana mogu prijeći u Francusku i Italiju, ali Libija igra ulogu u sigurnosti na Mediteranu. Vjerujte, Mediteran će postati more haosa – izjavio je libijski lider samo sedam mjeseci prije nego što je brutalno pogubljen.
Niko ga nije slušao. Umjesto toga, Zapad je pokrenuo vojnu intervenciju da sruši Gadafija s vlasti i od Libije nije ostalo ništa. Likvidiran je u rodnom Sirtu, njegovom najjačem uporištu i skloništu metkom u želudac i glavu.
Egzistencija osigurana svima
Libija je tako pod Gadafijem, koji je tom zemljom vladao 42 godine, postala bogata zemlja kojom navodno vlada narod, a kontrolirao ju predsjednik odnosno u ovom slučaju pukovnik, koji je odlučio modernizirati zemlju. Stanogradnja mu je bila izuzetno važna jer je želio stanovništvo iz potleušica preseliti u moderne stanove, s tekućom vodom, strujom i satelitskom televizijom. To je i napravio.
Istina, u državi nije bilo demokratije, Gadafi je sve protivnike režima je brutalno likvidirao, ali je obrazovanje (od vrtića do doktorata) bilo besplatno kao i zdravstvo ( koje je bilo na vrlo visokom nivou), a socijalna sigurnost za šest miliona građana je bila neupitna.
Njegov narod nije imao egzistencijalnih problema, imali su posao, stan, zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost a stopa pismenosti je uvijek bila među najvišima je u Africi. Čak oko 82% stanovništva u Libiji znalo je čitati i pisati. Za obrazovanje se, primjerice 1998. godine, iz libijskog državnog proračuna davalo visokih 38,2%.