Priča o Merimi Buzimkić i Dušanu Pavloviću započela je u oktobru 1992. godine, u vrijeme kada su sukobi rasturali Bosnu i Hercegovinu, a nacionalne i vjerske razlike često bile povod za sukobe i podjelu. Ipak, ljubav ovog para pokazala je da ljudske veze mogu prevazići granice koje su mnogima u tom trenutku djelovale nemoguće.
Merima je te ratne 1992. godine iz Knina stigla u Beograd, tražeći utočište kod svoje tetke u Batajnici. Upravo tada, sudbina ju je spojila s Dušanom, Srbinom iz Beograda. Njihov prvi susret dogodio se 22. oktobra, u trenutku kada su razlike među ljudima često odlučivale o životu ili smrti. Uprkos teškim vremenima i nesigurnostima, ljubav između Merime i Dušana procvjetala je u jednom od najmračnijih perioda u novijoj historiji Balkana.
Ono što je započelo kao slučajni susret ubrzo je preraslo u nešto mnogo više.
Mjesec dana nakon što su se upoznali, Dušan je pozvao Merimu na svoju slavu, što je postalo povod za njihovo zbližavanje. U to vrijeme, Merima nije imala nikakve informacije o svojoj porodici, koja je ostala u Bosni usred sukoba. Iako je situacija bila teška i neizvjesna, Merima se odlučila udati za Dušana, a tokom prve godine zajedničkog života radili su i štedjeli kako bi organizovali svadbu. Njihova ljubav je bila snažna uprkos svim preprekama, a ubrzo su dobili dvoje djece.
Otac nije bio zadovoljan izborom..
Međutim, njihova veza nije bila odmah prihvaćena od strane Merimine porodice. Otac Osman, koji je ostao u Bosni, isprva je bio nezadovoljan njenim izborom da se uda za pravoslavca. Ipak, kada je Osman upoznao Dušana, njegovo mišljenje se promjenilo. Shvatio je da je Dušan dobar čovjek, te je s vremenom postao omiljen zet u porodici Buzimkić. Ovo je bio važan korak ka prevazilaženju predrasuda i prihvatanju različitosti.
Zanimljivo je napomenuti da je Merimina porodica veoma raznolika. Njena sestra se udala za Amerikanca i sada živi u Njujorku, dok je druga sestra ostala u Bosni i udala se za Muslimana.
Ova multinacionalna struktura porodice odražava otvorenost i toleranciju prema različitim verovanjima i nacionalnostima. Otac Osman sada ponosno ističe da njegova porodica poštuje tri različite veroispovesti, što je znak velikodušnosti i mudrosti stečene kroz životna iskustva.
Uprkos ratnom okruženju i napetostima tog vremena, Merima se nikada nije susrela s otvorenim neprijateljstvom zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ljudi su znali odakle dolazi, ali nikada nije doživela uvrede ili neprijatnosti zbog svog porekla. Ovo je još jedan dokaz da su mnogi ljudi, i pored rata i sukoba, bili sposobni zadržati ljudskost i poštovanje prema drugima.
Danas, nakon više od trideset godina braka, Merima i Dušan zajedno proslavljaju i hrišćanske i muslimanske praznike. Njihov zajednički život predstavlja primer kako ljubav, poštovanje i razumevanje mogu prevazići sve prepreke, pa čak i one koje se čine nepremostivima. Svoju decu su vaspitali u duhu tolerancije, učeći ih da je najvažnije kakva je osoba, a ne koje je vere ili nacionalnosti.
Priča Merime i Dušana svedoči o snazi ljubavi i ljudskih odnosa, koji mogu nadvladati duboke podele i sukobe. Njihov životni put je dokaz da je moguće živeti u harmoniji i poštovanju, uprkos svim razlikama koje nas naizgled dele. Njihova ljubav je prevazišla granice koje su mnogi tada smatrali nepremostivima, a njihov zajednički život postao je simbol nade i pomirenja.
(Stil)