U svakodnevnim razgovorima sa djecom, često nesvjesno šaljemo poruke koje umanjuju ili ignorišu njihova osjećanja. Kada dijete padne i zaplače, mnogi će instinktivno reći:
„Ma nije to ništa, ustani!“
„Prestani plakati, nisi beba!“
„Ajde, hrabri momci ne plaču!“
Iako ovakve rečenice možda zvuče bezazleno i izgovorene su s dobrim namjerama, one mogu imati ozbiljan uticaj na emocionalni razvoj djeteta.
Poricanje osjećanja: prvi korak ka unutrašnjem konfliktu
Kada djetetu kažemo da njegovo iskustvo nije važno, mi mu šaljemo poruku da ne može vjerovati vlastitim osjećajima. Time ga nesvjesno učimo da ono što osjeća nije „ispravno“ ili nije „dovoljno važno“.
Djeca tada počinju razvijati unutrašnji konflikt: osjećaju jedno, a društvo im govori drugo. Umjesto da nauče kako da izraze bol i pronađu podršku, ona uče da potiskuju emocije, da ih skrivaju čak i od sebe samih. Kasnije u životu, to može dovesti do anksioznosti, depresije, problema u odnosima i teškoća u postavljanju ličnih granica.
Strah od ranjivosti: maska koju prerano nose
Ako dijete nauči da je pokazivanje boli neprihvatljivo ili sramotno, ono će često razviti mehanizme odbrane – poput zatvaranja u sebe, agresije ili pretjeranog pokušaja da ugodi drugima.
Naučit će da nosi „masku“ – osmijeh na licu čak i kada je srce puno tuge.
S vremenom, postaje im sve teže da priznaju kad im je teško, čak i sebi. Odrastaju u odrasle osobe koje vjeruju da moraju biti „jaki“ po svaku cijenu, nesposobne da zatraže pomoć kada im je najpotrebnija.
Gubitak empatije: prekid lanca ljudskosti
Empatija se ne rađa sama od sebe – ona se razvija kroz iskustvo sopstvenog bola i patnje. Kada dijete nauči prepoznati i prihvatiti sopstvena osjećanja, lakše će razumjeti i tuđe.
Međutim, kada ga naučimo da ignoriše sopstveni bol, ono postaje ravnodušno i prema boli drugih.
Takva djeca često odrastaju u odrasle koji ne znaju kako da budu podrška drugima, koji se osjećaju nelagodno pred suzama, tugom ili problemima svojih bližnjih.
Šta možemo učiniti drugačije?
1. Priznajmo emocije
Prvi korak je jednostavno priznanje:
„Vidim da te boli. Znam da ti je teško.“
„Normalno je da si tužan/tužna. Hajde da pričamo o tome.“
Ove rečenice ne samo da pružaju utjehu, već djeci daju dozvolu da osjećaju, da izraze emocije, da budu ranjiva ljudska bića.
2. Ne mjerimo bol
Bol nije takmičenje.
Nema „malih“ i „velikih“ problema kada su osjećanja u pitanju. Ono što je nama „sitnica“, djetetu može biti cijeli svijet. Poštujmo njihovu perspektivu, bez umanjivanja:
Umjesto „Ma nije strašno!“, recimo: „Vjerujem ti da te sada boli. Biće bolje, ali tvoji osjećaji sada su stvarni i važni.“
3. Budimo uzor
Djeca uče iz onoga što vide. Ako ih učimo da je u redu pokazati osjećanja, da je hrabro tražiti pomoć, da nema srama u suzama – izrast će u emocionalno inteligentne i empatične ljude.
Kada sami sebi dozvolimo da budemo ranjivi pred njima – kada kažemo:
„I ja sam danas bio tužan.“
„Bilo mi je teško, ali sam pričao s nekim i osjećam se bolje.“
– pokazujemo im da su osjećanja prirodni dio života.
Zaključak: Dajmo djeci pravo na osjećanja
Djeca koja se osjećaju viđenima, saslušanima i prihvaćenima razvijaju snažnu unutrašnju stabilnost.
Njihov bol – ma koliko nam djelovao „mali“ – za njih je stvaran.
Kada im damo prostor da ga izraze, učimo ih da budu samopouzdani, suosjećajni i emocionalno pismeni ljudi.
Na kraju, pravo pitanje nije: „Zašto su djeca tako osjetljiva?“
Već: „Zašto smo mi zaboravili kako je to biti dijete?“