Zapad danas ima ako ne negativan, onda indiferentan odnos prema događjima u Srbiji. Ali ne zato što podržava Vučića, nego zato što ne vidi političku alternativu.
Razgovarala: Tamara NIKČEVIĆ
Iznenađen sam brojem građana koji su se prošle nedelje pridružili protestu studenata na beogradskoj Slaviji. Riječ je o najvećem skup održanom u Beogradu nakon 5. oktobra 2000. godine, kaže za Slobodnu Bosnu nekadašnji predsjednik Vlade Srbije Zoran Živković. Jedan od najbližih saradnika premijera Zorana Đinđića iskazuje duboko poštovanje studentima univerziteta u Srbiji, koji su, kako kaže, pokazali riješenost da se bore i za svoju i za budućnost Srbije, vrativši građanima nadu da će njihova „lijepa zemlja konačno postati ozbiljna država“.
I predsjednik Aleksandar Vučić kaže da je riječ o respektabilnom broju ljudi. Doduše, informacije koje je podijelio sa javnošću govore da je na Slaviji bilo 29 hiljada, a ne više od stotinu hiljada demonstranata.
Ozbiljan čovjek odavno ne komentariše izjave osobe koju pominjete, a koja, nakon nekoliko brutalno pokradenih izbornih ciklusa, trenutno obavlja funkciju predsjednika Srbije. On neprekidno laže: laže kada govori o svojim uspjesima, laže kada govori o napretku Srbije, laže kada govori o broju okupljenih građana… Njegov režim razvaljuje Srbiju, cvjetaju korupcija, kriminal, primitivizam. I sve to predugo traje. Srećom, konačno se pojavila nova zdrava snaga, koja se bori za sebe i za svoju budućnost.
Ona je – govorim o studentima – uspjela da motiviše i da ohrabri starije građane, poljoprivrednike, ljude iz javnog sektora, penzionere, neke političare da im se pridruže. Nadam se da će to potrajati i da će srpska opozicija, koja ima najveću odgovornost u borbi za ozdravljenje Srbije i za promjenu postojećeg režima, ozbilno shvatiti to što se trenutno događa i preduzeti korake koji se od njih očekuju. Kad kažem „njih“, mislim na pravu opoziciju.
Što tačno očekujete od te „prave opozicije“?
Prvo, očekujem da razmisle o atmosferi u društvu izazvanoj ne samo protestom studenata, nego i, nažalost, onim što im je prethodilo, a to su silne nesreće, tragedije i zločin koji je doveo do pogibije 15 ljudi u Novom Sadu. Nakon toga, njihov zadatak bio bi da se hrabro, pošteno, časno i odgovorno organizuju i bore kako bi smijenili postojeći režim. Bilo bi najbolje da se partije koje su već dokazale kao opozicione i koje su ideološki i politički bliske udruže u čvrstu koaliciju ili u veću političku stranku.
Možda bi to mogla biti neka nova Demokratska stranka, ali ona koja bi nastavila politiku započetu prije i posle 5. oktobra 2000. i koju je simbolizovao i vodio Zoran Đinđić. Tokom više decenija, taj period zapamćen je kao najsrećniji u Srbiji. Da je nastavljena politika Zorana Đinđića, Srbija bi odavno bila na mjestu koje joj pripada, a to je Evropska unija.
Koje bi sve partije mogle činiti veliku Demokratsku stranku?
Kada govorim o ujedinjenju politički, programski i ideološki bliskih stranaka, mislim na prije svega na Demokratsku stranku, Narodni pokret Srbije Miroslava Aleksića, Kreni-promeni, Zeleno-lijevi front i beogradske ekologe, kao i mnogo malih stranaka i pokreta na lokalnim nivoima u Srbiji.
Sve bi to moglo da se slije u veliku stranku, sa predsjedništvom ili kolektivnim predsjednikom, koji bi mogao biti biran na godinu. Naravno, to bi mogla da bude i čvrsta koalicija, ne predizborna i za jednokratnu upotrebu, nego savez na duže staze, koji bi se javno obavezao da će ostati zajedno sve dok Srbija ne postane normalna, zdrava i uspješna država.
Kako ćemo znati da je Srbija zdrava i uspješna država?
Kada bude izvedena na istinski evropski put.
Čim se formira takav savez, sljedeći korak je vlada u sjenci, koja će građanima Srbije ponuditi konkretna rješenja konkretnih problema. Ta bi vlada mogla da ima dvadesetak članova, od kojih bi premijer i ministri odbrane, inostranih i unutrašnjih poslova bili političari, dok bi ostale resore vodili eksperti u određenim oblastima. Važno bi bilo da ta vlada brzo, tokom prvih nekoliko nedjelja, objavi plan i program i tako pokaže ozbiljnost i odgovornost koju prava opozicija mora da ima.
U toj koaliciji i vladi ne smije biti mjesta za one koji su usporili promjene i reforme od 2004. godine na ovamo i koji su očito, otvoreno ili krišom, pravili dogovore sa režimom Aleksandra Vučića. Drugim riječima, nema mjesta za stare i prokužene, čak ni za one stare koji ništa loše nisu uradili. Sada je važno mladim, sposobnim i hrabrim ljudima napraviti prostor kako bi se izborili za ono što je Srbiji neophodno.
Razumjela sam, dakle, da u toj koaliciji i vladi ne bi bilo mjesta za dvojicu nekadašnjih lidera Demokratske stranke – Borisa Tadića i Dragana Đilasa. Oni nisu prava opozicija ili…?
Lider se postaje ako pobijedite, a ne ako o sebi govorite kao o lideru. Tadića i Đilasa ne pominjem i zato što su od 2004., pa narednih sedam, osam godina, usporili procese reformi, što nisu popravili ono što je bilo nužno kako bi spriječili povratak na vlast ovih koji su prije dvanaest godina u Srbiji izvršili kontrarevoluciju; povratak onih, dakle, koji su devedesetih nosili gajbe i išli po burek svojim šefovima, a danas su, budući da su im šefovi ili mrtvi ili nestali sa političke scene, postali ključni donosioci odluka.
Da je sprovedena lustracija, da su povedeni krivični postupci za koje je postojao osnov, da je sprovedeno ispitivanje porijekla imovine, ovi koji su danas vlast – pojedinačno, imenom i prezimenom, a i njihove partije – ne bi mogli da vode mjesnu zajednicu, a kamoli da dođu do vlasti, bogatstva i moći do kojih su došli.
Da su reforme započete posle 5. oktobra 2000. sprovedene do kraja, Srbija bi već 2007/08. bila članica Evropske unije i ovo što nas je snašlo i što i danas muči najveći broj građana Srbije ne bi moglo da se dogodi.
Za razliku od opozicije, studenti predsjedniku Srbije poručuju – nisi nadležan. Djeluje da je neko napravio psihološki profil predsjednika Aleksandra Vučića i sada govori tačno ono što njega iritira: nisi nadležan; idi, kiti jelku.
Formalno, predsjednik Srbije nema nadležnost za mnogo štošta, ali odlučuje o svemu. Pozicija „vrhovnog komandanta“ Vojske Srbije, na primjer, kako ga nazivaju njegovi poslušnici, ne postoji osim ako je Srbija u ratnom stanju. A nije. U tom smislu, studenti imaju pravo: čovječe, nisi nadležan!
Studenti su započeli ozbiljan posao, ali ne mogu sami. Već su uradili dobar dio, ostatak, kažem, moraju da preuzmu političke stranke, čiji je zadatak da traže i vanredne parlamentarne izbore. Od Vučićevog režima nije realno očekivati da oni budu fer i pošteni, ali oni to nisu bili ni 1996. godine, u vrijeme režima Slobodana Miloševića. Uprkos nezamislivim izbornim uslovima, tadašnja opoziciona koalicija Zajedno uspjela je da pobjedi Miloševića i u Beogradu, i u desetak najvećih gradova u Srbiji. Nekoliko godina kasnije, 5. oktobra 2000., pobijedili smo ga na svim frontovima.
Zajedno sa studentima, opozicija ponovo mora da bude na to spremna.
Često se aktuelna pobuna studenata upoređuje sa studentskim protestom 1996/97. Ima li smisla to upoređivati?
Ima. I 1996/97. i 2000. godine i danas studenti u Srbiji pokazuju želju da žive u normalnoj, civilizovanoj i zdravoj državi. Takođe, sve više građana podržava studentske proteste i aktivno im se priključuju, što je takođe slično sa periodom o kojem me pitate. Nažalost, Srbija danas nema organizovanu i jaku opoziciju, još manje opozicione lidere kakve je imala krajem devedesetih. Ako je ta opozicija, potpomognuta studentima i građanima, mogla da pobijedi Miloševića, moći će i ova Vučića. Ništa ne smije silom, niti zloupotrebom vojske ili policije s pozicije vlasti.
Baš kao i 1996/97. i 2000. godine, siguran sam da danas u vojsci, policiji i tajnim službama ima zdravih i normalnih ljudi, koji vide što se dešava. Te institucije smrde sa vrha; zlo su oni koji ih vode i vjeruje da će, dođe li do toga da građani moraju da brane izbornu volju od Vučićeve krađe, veliki broj onih koji nose uniforme stati na stranu istine, časti i poštenja.
Kada govorimo o sličnostima, ima li, po Vašem sudu, pomoći i koordinacije protesta iz inostranstva, kakvi su postojali uoči 5. oktobra 2000. godine? Ova studentska pobuna dugo traje, a čini mi se da studenti do sada nisu napravili ni jedan pogrešan potez.
Ne, mislim da ne postoji pomoć i koordinacija o kojoj govorite. Studenti su dovoljno pametni i inteligentni da prepoznaju dobra iskustva iz devedesetih, ali i greške koje smo tada napravili. Zato ih neće ponovili. Isto tako, ono dobro što smo uradili, studenti će učiniti još boljim.
To Vam je odgovor na pitanje zašto studenti protestuju na ovaj način i zašto ne prave greške. kao pametni ljudi, učili su na tuđim.
Na protestima 1996/97. mogle su se vidjeti zastave SAD i EU; danas su ih, kažu, studenti zabranili. Zašto, što mislite?
Nisu ih zabranili. Ne možemo donositi zaključke na osnovu ponašanja pojedinaca koji imaju određene probleme ili misle da će nam biti lakše ako se pozivemo na nekakva panslovenska prijateljstva. Što je izmišljotina, nikada dokazana u realnom životu. Sa druge strane, možda misle da bi određene zastave nekoga od učesnika protesta mogle motivisati ili demotivisati. A u ovom momentu nam nisu potrebne bilo kakve rasprave, diskusije i podjele. Važan je cilj.
Ma šta režim tvrdio, veliki broj građana Srbije želi Evropsku uniju. Nisam siguran da svi oni misle da je EU raj na zemlji, neka savršena organizacija i sl. Ipak, znaju to je EU najbolji izbor za budućnost i Srbije i regiona.
Kada je predsjednik Vučić došao na vlast, podrška građana Srbije EU bila je nešto iznad 60 procenata; danas je manje od 40 procenata. Pored kontrolisanih medija i bjesomučne antizapadne propagande režima, što je još na to uticalo?
Podrška EU bila je najveća i naintenzivnija 2010. ili 2011. godine, prije dolaska Vučića na vlast. Nažalost, demokratska vlast nije radila dovoljno na tome da Srbiju približe konačnom cilju, a to je EU. I to ne samo zbog grešaka o kojima sam već govorio, nego možda i usled lošiih namjera. Sjetite se, uostalom, poklanjanje Naftne industrije Srbije (NIS) Rusima: najvažniji resurs Srbije tadašnja demokratska vlast praktično je poklonila Rusiji.
Moskva je dobila NIS po tri ili četiri puta nižoj cijeni, i to ne kroz međunarodni tender, nego direktnom i tajnom pogodbom. Zašto? Zato što će se tobože Rusija zauzeti da Kosovo ostane u Srbiji. Onako kao su Rusi Srbiju spašavali od Cara Dušana naovamo, tako su „sačuvali“ Kosovo. Nikada nam Rusija ništa nije pomogla i predaja NIS-a Moskvi ogroman je propust tadašnje demokratske vlasti.
Zapad danas ima ako ne negativan, onda indiferentan odnos prema događjima u Srbiji. Ali ne zato što podržava Vučića, nego zato što ne vidi političku alternativu. A ne vidi je zbog velike podijeljenosti i nesposobnosti opozicije, zbog nekih od njih koji igraju na dvije strane, koji boluju od političke prepotencije i impotencije, a bave se i političkom prostitucijom u odnosu sa Vučićem i njegovim režimom.
U kojoj mjeri je danas oslabljen režim predsjednika Vučića? Jesu li studenti uspjeli da ga oslabe?
Jesu. Vučić je evidentno uzdrman i oslabljen, o čemu svjedoče i njegova paranoični i gotovo svakodnevni javni nastupi na prljavim beogradskim televizijama, gdje se malo junači, malo nervira, malo pokušava da bude bezobrazan i da izigrava „žestokog momka“, a odmah zatim i patrijarha. To da je oslabljen osjeća se u redovima njegove stranke, gdje se dešava sve i svašta.
Naravno da on to zna, zato ih u direktnim televizijskim prenosima vrijeđa, ponižava, naziva najgorim imenima. A riječ je o ministrima i saradnicima koje je sam postavio. On ih je izabrao, iako ih s pravom danas naziva nesposobnim unutrašnjim izdajnicima. A to je najbolje što ima. Iako je odvratno i grozno.
Da je Vučić slab dokazuju i batinaši koje je svakodnevno slao na studente i građane. Takvih je bilo i 1996. i 2000. godine, pa su dovedeni u red i, nakon pada Miloševića, gurnuti tamo gdje im je mjesto – u kanalizaciju.
Kao opozicija, uvijek smo stajali između nasilnika i studenata, svjesno da je naša obaveza da kažemo – za mnom, a ne – naprijed. Oni koji danas sebe nazivaju liderima moraju biti spremni da dobiju prvi pendrek i tako zaštite studente i građane. Moraju da spriječe zloupotrebu sile, a ne da pišu stranačka saopštenja i „oštro osuđuju“.
Ako je oslabljen, očekujete li da predsjednik Srbije, kako to najavljuju pojedini regionalni mediji i analitičari, u namjeri da skrene pažnju sa unutrašnjih problema, destabilizuje region? Prije svega Bosnu i Hercegovinu.
Ne očekujem. Ključna razlika između Miloševića i Vučića je ta sto je Milošević bio lud i hrabar, a Vučič je lud i kukavica. Kad ste lud i hrabar, onda radite najgore i drugima i sebi. Ratovi devedesetih posljedica su ove dijagnoze. Na sreću, Vučić nema Miloševićevu hrabrost, tako da se regionu neće desiti ništa.
Tim prije što je BiH država pod međunarodnom kontrolom, što isključuje bilo kakav ozbiljan uticaj sa bilo koje strane. Kao i obično, na riječima će tu biti svega i svačega, ali se novog sukoba ne treba plašiti. Vučić za to nema petlju.
Što je sa Miloradom Dodikom? Ako je hrabar, zašto prihvata ulogu marionete svake vlasti u Beogradu?
Kad je došao na vlast, Dodik je imao podršku Zapada; ne tako jaku kao što se priča, ali je postojala. Međutim, ono što se kasnije dešavalo sa njegovim poslovnim i ličnim planovima, dovelo ga je do statusa poslušnika svake beogradske vlasti – jedne, druge i treće. Nažalost, Dodik se odavno odrekao političkih stavova koje je imao kada sam ga upoznala devedesetih godina prošloga vijeka i on danas sasvim sigurno ne donosi ništa dobro entitetu Republika Srpska.
Svjetski sprojekt nazvan Bosna i Hercegovina uspio je utoliko što danas u toj zemlji ljudi više ne gube živote zbog toga što su ove ili one nacije. Problem je, čini mi se, što se dalje od toga nije otišlo. Bosna i Hercegovina je i danas nedovršena država, koja u oba svoja dijela omogućava i toleriše korupciju, zloupotrebe i sl. Ipak, neće biti rata.
Neće?
Znate zašto neće? Zato što Bosna i Hercegovina ima dovoljno stranih trupa, a nema, kao devedesetih, ludih i hrabrih. Ili – ludo hrabrih. Ima ludih, koji su, srećom, kukavice. Dakle, nema rata, mirna Bosna.
VIŠE..
Porodica porijeklom iz BiH pronađena mrtva u Americi! Policija zatekla užasan prizor u njihovoj kući
Porodica porijeklom iz BiH pronađena mrtva u Americi! Policija zatekla užasan prizor u njihovoj kući