Sjedinjene Američke Države ubjedljivo su zemlja koja najviše ratuje.
Dijelom je to vjerojatno zato što imaju najmoćniju vojsku, pa i mogu provoditi svoju volju gdje žele, a za to ne prezaju koristiti ni oružana sredstva. Ali dijelom je sigurno riječ i o ekspanzionističkoj politici države koja želi biti “svjetski policajac”, odnosno koja se postavila u ulogu hegemona koji povlači konce međunarodnih odnosa.
SAD su do sad sudjelovale u čak 108 ratova, od kojih njih 5 i dalje traje. SAD su pobijedile u 79 ratova, 12 ratova završilo je primirjem u kojem nije moguće odrediti koja strana je izvukla deblji kraj, u 12 ratova SAD su izgubile, a 5 ih je još u tijeku.
SAD trenutno i dalje ratuju protiv Mudžahedina i Islamske države protiv džihadista u Somaliji i Nigeru, protiv ustanika Al Kaide u Jemenu, protiv Islamske države u Siriji te protiv Hutista u Crvenom moru.
U ratu je skoro cijelo svoje postojanje
SAD postoji 248 godina, a od toga je 230 godina u ratu. Zadnji rat koji je službeno vođen na američkog teritoriju bio je američki Građanski rat u kojem su se sukobili sjever i jug države. Američki Građanski rat završio je 1865. godine, a nakon njega je Amerika još vodila bitke s indijanskim plemenima, ali možemo reći da je Amerika de facto nagon toga u svakom ratu bila agresor.
Amerika je ratovala iz brojnih razloga, a glavni su bili suzbijanje komunizma, koje je u američkoj strategiji bilo definirano kao zadržavanje (containment), Rat protiv terorizma (War on terror) i očuvanje demokratskog poretka.
Svakako je i jedan od razloga uplitanja u unutrašnje odnose drugih država želja da se na vlast dovedu američki saveznici kako bi SAD mogle iskorištavati posebne ekonomske i geopolitičke povlastice. U javnom diskursu često se navodi i teza da Amerika intervenira u države bogate nalazištima nafte.
SAD su do sad na vojsku nakon napada na Twinse 2001. godine potrošile preko 1.1 bilijun američkih dolara. SAD godišnje izdvajaju oko 800 milijardi američkih dolara na vojsku. Američka vojna industrija najveća je na svijetu te Amerika također koristi najsuvremeniju vojnu tehnologiju i jedina proizvodi neke od dijelova potrebnih za funkcioniranje visoko specijaliziranog oružja.
Rat za neovisnost i Građanski rat
Američki rat za neovisnost koji se vodio od 1775. do 1783. godine bio je rat za osamostaljenje trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi. Zbog kolonijalističke politike kojom je Velika Britanija iskorištavala kolonije one su 18. travnja 1775. digle oružani ustanak kod Lexingtona i time započele rat protiv britanske vladavine u Sjevernoj Americi.
Tijekom rata, one su 4. srpnja 1776. donijele Deklaraciju o nezavisnosti i proglasile svoju samostalnost od britanske krune.
Američki građanski rat koji se vodio od 1861. do 1865. bio je rat između američkog sjevera i juga. Počeo je zbog formiranja i odcjepljenja Konfederacije Američkih Država. Jedanaest južnjačkih robovlasničkih država proglasilo je svoje odcjepljenje od SAD-a i formiralo Konfederaciju, a ostalih 25 država podupirale su saveznu vladu (Uniju).
Rat se vodio većinom u južnim državama. Nakon četiri godine Konfederacija se predala, a ropstvo je u cijelosti ukinuto. To je bio posljednji rat koji se vodio na američkom kopnu.
Ovi ratovi postavili su takoreći presedan da SAD ratuje iz pozicije moralne superiornosti, a tog stava se i dalje drže. Može se reći da su se ova dva rata doista vodila iz plemenitih razloga, ali SAD će koristiti svoju povijest da bi predstavile svoju međunarodnu svjetlu iz perspektive u kojoj su oni uvijek zaštitnici demokracije i dobrog svjetskog poretka za koje su se teško borili još od osnutka svoje države koja je rođena, kao i mnoge druge, u ratu.
Zadržavanje (containment)
U razdoblju hladnog rata, kad je svijet bio podijeljen između Zapadnog i Istočnog bloka, američka vanjska politika oslanjala se na politiku zadržavanja. Radi se o vanjsko-političkoj doktrini u kojoj je glavni cilj Amerike bio suzbijanje utjecaja SSSR-a i širenja komunizma u drugim državama. Najpoznatiji slučajevi u kojima je ova doktrina uzrokovala ozbiljni vojni sukobi bili su slučajevi Korejskog rata i rata u Vijetnamu.
U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokrenula je iznenadni napad na Južnu Koreju. Nakon jednog graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, navodno potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu, a Južnoj Koreji pomažu UN i SAD.
Oni su zatražili povlačenje agresora s područja Južne Koreje, no Sjeverna Koreja je odbila ispuniti taj zahtjev Sjeverna Koreja, pa oružane snage SAD-a u ime UN-a dolaze u pomoć Južnoj Koreji.
U naizmjeničnim ofenzivama jednih i drugih snaga do 1952. godine nije bilo napretka, a mnogo ljudi je gubilo živote. Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjeomu. Uspostavljena je demilitarizirana zona kao granica Sjeverne i Južne Koreje.
Rat u Vijetnamu, u toj državi poznat kao Američki rat vodio se na području današnjeg Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. studenoga 1955. pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975. godine.
Rat se vodio se između Sjevernog Vijetnama, čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države i vlade Južnog Vijetnama, čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje.
Nakon dvadeset godina stradavanja njihovih vojnika antiratni pokret u SAD-u skupio je kritičnu masu i SAD su se povukle iz Vijetnama, a iako su Amerikanci bili vojno nadmoćni, imali su poteškoće zbog prirode gerilskog ratovanja koje su koristili Vijetnamci. SAD je optužen za ratne zločine jer su koristili bojne otrove i palili prašumu.
Rat protiv terorizma
Nakon terorističkog napada na Blizance koji je 11. rujna 2001. godine provela Al Kaida američki predsjednik George Bush najavio je “rat na terorizam”. Rat na terorizam predstavljao je novu američku vanjsku politiku u kojoj će djelovati preventivno kako bi spriječili daljnje napade na SAD i druge države Zapada. U stvari će ova politika biti opravdanje za invazije.
Politika rata na terorizam zasnivala se na pet postulata: poraziti teroriste poput Osame bin Ladena i uništiti njihove organizacije, identificirati, locirati i razoriti teroriste zajedno s njihovim organizacijama, odbiti sponzorstvo, pomoć i azil teroristima, smanjiti uvjete koje teroristi žele zloupotrijebiti, zaštiti američke građane i interese u domovini i inozemstvu.
Slijedeći politiku rata protiv terorizma SAD su pokrenule čitav niz ratova u drugim državama, miješajući se u njihovu unutrašnju politiku i sponzorirajući koja god frakcija se suprotstavljala radikalnim islamistima.
Većina američkih saveznika u tim sukobima nisu bili pobornici demokracije, već druge autokratske frakcije. SAD je tako zakomplicirao desetke sukoba u Africi i na Bliskom istoku te je svojim djelovanjem i slanjem vojne pomoći produžio sukobe koji su mogli biti okončani u puno manjem vremenu.
Intervencije u Nigeru, Jemenu, Siriji, Somaliji i dalje traju. Najpoznatiji je primjer Afganistana u kojem su Amerikanci započeli rat koji je trajao desetljećima, da bi se na kraju jednostavno povukli i ostavili vlast Talibanima.
NATO
NATO pakt osnovan je 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora. U tom trenutku pakt je potpisalo 12 država zapadnog bloka. NATO je od tad doživio brojna proširenja i danas se sastoji od 32 države članice.
U svakodnevnom govoru interesi NATO-a uglavnom se preklapaju s interesima SAD-a. NATO je u stvarnosti vojno djelovao jedino na području BiH, Kosova i bombardiranjem Beograda, kako bi natjerao Srbiju da potpiše primirje i zaustavi genocid na području bivše Jugoslavije.
U današnje doba kao da se nalazimo u stanju novog hladnog rata. Rusija i dalje vidi prijetnju u postojanju NATO saveza i započela je napad na Ukrajinu upravo zbog straha od njegovog proširenja sve do njenih granica.
Države Zapada predvođene SAD-om i dalje imaju svoj moćni vojno-politički savez, dok je Rusija ostala bez Varšavskog pakta i drugih komunističkih saveznica koje su joj nekad pružale potporu.
Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova jučer je objavila da Rusija gradi svijet „u kojem nema mjesta za NATO“.
Kandidat za američkog predsjednika i bivši predsjednik Donald Trump iskazao je nezadovoljstvo činjenicom da mnoge članice NATO-a ne ulažu predviđeni iznos u svoje vojske. Nedavno je izjavio da bi Rusiji dao da s državama koje se ne drže brojki iz NATO-vih ugovora „radi što god želi“.
Osim toga Trump je u više navratio „prijetio“ izlaskom iz NATO-a. Izgleda realnije da bi se NATO mogao raspasti iznutra, nego da bi ga Rusija mogla uništiti i da SAD planira put u kojem će samostalno moći biti dominantna sila u svjetskom poretku.
Svjetska dominacija
Američka vojna industrija snažnija je od industrije bilo koje zemlje Europe ili istoka. Iako francuski predsjednik Emmanuel Macron već dugo priča o stvaranju Europske vojske, ta ideja je još u povojima.
Politolozi su do nedavno vjerovali da živimo u multiporalnom svijetu u kojem postoji jako puta aktera u međunarodnim odnosima koji kroje svjetsku politiku, no danas se čini više kao da živimo u bipolarnom (SAD i Rusija, ovdje bi se dalo dodati i Kinu) ili čak unipolarnom svijetu gdje SAD drži neproporcionalnu veliku količinu moći.
Čini se da SAD trenutno ne želi slati vojnu pomoć Ukrajini a i prema Izraelu koji uništava palestinsko stanovništvo zauzele su oštriji stav. Ne može se još reći znači li to da se SAD trenutno zatvara u sebe i opredjeljuje za konzervativniju politiku u međunarodnim odnosima u kojoj će smanjiti intervencije i odustati od uloge “globalnog policajca” ili se priprema za još veće izazove u nadolazećim godinama.
Moć SAD-a mogla bi ugroziti kineska invazija na Tajvan koja bi se mogla dogoditi još u ovoj polovici 21. stoljeća. Taj događaj bi promijenio svjetski poredak još više nego rat u Ukrajini, zato što bi time interesi Amerike bili izravno ugroženi. Pitanje je hoće li NATO tada još postojati i hoće li imati ikakvu stvarnu težinu.